|
|
|
Umjetnik koji ne obećava, nego daje/22.01.2012.
ALIJA KAMBER FOTOGRAF
PIŠE: Atif Kujundžić
  Alija Kamber, talentiran mladi čovjek, kao da je rođen s neophodnom distancom za kojom mnogi ljudi dugo i uporno tragaju kroz svoje živote i nasumično nastojanje kako bi s tog neophodnog rastojanja došli do inventivnog i kreativnog aspekta svoje pojave i svoga rada. Oni traže to rješenje inventivno/kreativne provenijencije, izgrađuju ga i nalaze s krajnje neizvjesnim uspjehom i postignućima, nerijetko i često s očitom nedosljednošću u realizaciji.
Riječ je o tome, da je Aliji Kamberu to već zadato i dato i on, krajnje prirodno, s tom vrijednošću operira i eksperimentira u području fotografije i slikarstva i tako dobijene slike. Alija Kamber to čini na doista valjan i neupitan način. Kamber već prethodno zna: fotoaparat ma koje klase, kao i bilo koji tehnički uređaj, tek je objektivna budala koja će zapisati odraženu svjetlost, a on je dužan da mu da tu inteligenciju koja će imati i njegov inventivni code. Dakle, fotoaparat, kistovi i boje, papiri i platna kao podloga su tehničke pretpostavke ili uređaji koje treba upotrijebiti kako bi se kazalo unutarnjeg sebe, likovnim/estetskim i fotografskim jezikom. Dakako, na inventivan i kreativan način.
Činjenica je vrhunaravnog značaja što Kamber ima svoj zahtjev prema očiglednostima vanjskog svijeta s kojih se odražava svjetlost i tako tvori sliku koju on prosljeđuje do radoznalih pogleda i svijesti gledatelja/promatrača.
* * *
Kamber je sasvim svjestan banalnog izgleda i smisla ovoga svijeta, stvari koje, ustvari, svojom invencijom očuđava. To ih očuđavanje i čini ozbiljnim i dubljim, a dodatno se baveći njihovom nominacijom, daje im i smisao krajnje osobnog viđenja svijeta što ima i dobija posebnu vrijednost. Jer: nomen est omen. Ime je znak! Tako Kamber zadire duboko u njihovu semantiku, njihov suštinski smisao i oznaku.
Black pearls, tek su crne rupe u bloku/cigli od terrakote. Blue buterfly je, tek, ostatak plave boje koja se probija u prljavo-narandžastom polju površina uz otvore brave - koji kao obojene površine asociraju tijelo i okljaštrena krila leptira i tako zaustavljanje metamorfoze, tj. preobražaja. Kamber djelatno pokazuje da zna šta se događa sa ljudima i stvarima, u životu i sa životom. I, svaki put je opor poput života i nesmiljenosti sudbine koja nam određuje put.
 Glave osam nitni koje probijaju iz hrđom posjednute metalne površine, Kamber nominira kao Copper planet! Duboko i snažno inventivan i asocijativan, Alija Kamber iz sebe ulazi u svijet nominiranja, imenovanja u startu. Dakako, tako kazuje sebe u svijetu i svijet u sebi. Pouzdano, tako sebe dovodi u težak položaj nominatora i onoga koji odgovorno označava. Jer, kao što rekosmo: nomen est omen. On biva čovjekom koji svoju untrašnjost imenuje kao zbir vanjskih stvari! Ta strašna i nemilosrdna logika može ubiti. Alija Kamber fotografira, slika i nominira, jer, dar je razorna snaga/energija koja ugrožava i spašava istom snagom, istovremeno, neradom ili radom. Dar je nestišljivo djelatno svojstvo. Kamber je izabrao rad. Djelatnost i tako nov smisao.
* * *
Alija Kamber je čovjek s vanrednim smislom za očuđavanje stvari i pojava. U njegvom primjeru, definitivno, riječ očuđavanje možemo staviti pod navodnike, jer autor ne pravi nikakve dodatke svojim snimcima, on naprosto - vidi to što već postoji, a u svojoj fotografiji ili slici - to transponuje do nivoa svima vidljivog. Neposredno, to je ona zastrašujuća strana stvari koja nas plaši i koju smo vidjeli i sami, a potom je potiskivali do potpune negacije, odricanja prisustva i previda, jer nam bez te komponente stvari izgledaju više onako kako nama godi, pitomije, prijemčivije, što, apsolutno ne može biti tačno čak ni ako je riječ o lišću koje u toplom danu pada sa drveća u poznu jesen. Rado lažemo sami sebe. Smrt je neprekidno tu i svuda oko nas i svemu daje osnovnu notu. Alija Kamber je čovjek s urođenim osjećanjem za taj smisao, za tu svrhu.
Kamberova mala serija fotografija Space exer 1. realizirana je i orgasnizirana kao koncept /zamisao/ otrovna ironija spram prostora koji čovjek čini da otvori i osvoji nove mogućnosti. Ekseri, pobijeni u ovlaš plavo obojenu podlogu /slobode/, u različitom poretku, povezani su kanapom/pređom čiji zategnuti krajevi ostaju izvan slike. Ova slikarsko-fotografska opcija vizualizacije doživljaja čovjekovoga pregnuća sugerira istinu o čovjekovoj, zaista, u njemu samom neusklađenoj i ni u čemu utemeljenoj, ni na čemu zasnovanoj težnji da osvaja prostor u trenutku kada je na tako banalan način vezan za tlo i osobno porijeklo. U postupku dobijanja određenih likovnih rješenja Kamber je intuitivan i promišljen. To što postiže ironijski artikulirane učinke samo je rezultat objektivnosti njegovoga uvida. Naime, čovjekova potreba da otvara i osvaja prostor taman isto vrijedi kao i njegova potreba da prostor /koji je jedinstven/ dijeli i to istim sredstvima: ratom, štapom i kanapom! Ali, čovjek zanemaruje taj strašni i limitirajući uvjet koji ne umije savladati! I, srlja, ide dalje u ništavilo, sam sebe satjeruje u ugao ringa - Space exer 2. Ostaje zakovan u tvrdu obojenu podlogu i raspet silama pređe koja ga vezuje u nerazrješivoj poziciji - Space exer 3. Njegova letjelica kojom je želio osvojiti kozmička prostranstva, još banalnije je vezana za tlo, jednom niti pređe/kanapa čiji kraj se ne vidi, a koji je, pouzdano, trebalo prvo sagledati ili odvezati - Space exer 4. Još poraznije u toj slici je što je čovjek i svoj kozmički brod gradio tegleći svoju nespoznatu i nerazrješivu vezanost za zemlju/tlo! Čovjek je nesvjesno, nesavjesno i neosvješteno biće! Čovjek ne umije primijeniti ni ono što zna! Jer, Space exer je i koncentracioni logor.
* * *
Kamber je iskreno dobronamjeran prema čovjekovom graditeljstvu na zemlji, čak i prema ruiniranim objektima višespratnica na čijim se terasama pojavljuju akcenti raznobojnih ljudskih figura, dok se fasade ljušte, izgaraju na suncu i pucaju na kiši i vjetru, padaju na tlo, dok je nebo puno ptica i budućeg bilja, puno nejasnih slutnji za čovjeka i planetu. Njegova Three Queens, tri solitera, opstaju u užarenom krajoliku ispod uznemirenog večernjeg neba, njegova The House je sasvim slična čovjeku i njegovome usudu samoće i ostavljenosti naspram proizvoljnosti kozmičkih sila, njegova The fifth element je nedvosmislena spoznaja o majušnosti čovjekovih moći i pregnuća, Kamberov Tall Futura je sasvim shvaćena opcija budućnosti koja čovjeku obećava samo krv, znoj i suze.
* * *
Alija Kamber ne obećava, nego daje. Treba mu pomoći, treba ga podržati. Taj čovjek svijet gleda svojima očima i analizira osobnim razumom... |
|
|
