Optimus Template

FOTOGRAFSKA IDENTIFIKACIJA OZRENA BOŽANOVIĆA

PIŠE: Atif Kujundžić

(POTPISI UZ SNIMKE: Božanović, lijevo - KUJUNDŽIĆ, desno).Talenat je čovjekova osobna tajna. Tajna, čak i za čovjeka koji je nosi, a za njom traga kao za dovoljno prihvatljivom opcijom, osjećanjem u svojoj predodžbi i vizurom u odnosu prema vanjskom svijetu. Čovjek hodi za impulsom koji se u njemu javlja kao nemir ispred pouzdano postojećeg smisla, a nasuprot obesmišljavajuće tenzije njegovoga okruženja. Mada nevjerojatna, talenat je stvarna i drugačija djelatna mogućnost. Umjetnik se obraća sebi, svojoj viziji i okruženju. Nastoji se postvariti u izmagličastom prostoru koji emanira intrigom. Talenat čini, pa je u čovjeka svedena sveukupnost svijeta. Jer: U rasplinjavanju i učvršćivanju Ega. Sve je u tome. - pisao je C. Baudelaire.

Ali, nigdje pouzdanoga oslonca. Nigdje stvarne potvrde za slutnju i predstavu kojom se rukovodi unutarnje oko. Čak i vrlo bliski gledaju s podozrenjem i nerijetko, rađe izraze čuđenje i nastoje dovesti u pitanje nego što će prihvatiti i odati priznanje. I vode se razgovori o tome. Od razgovora u sebi, do dijaloga u medijima i društvu. Od pokušaja odricanja, do nevoljnog i prešutnog prihvatanja i odobravanja, a da se pri tome ne kaže ni jedna ljudska riječ. Činjenica što je posrijedi nova mogućnost, dodatno je opterećujuća i otežavajuća na putu afirmiranja.
Zato su dragocjeni svako nastojanje i pokušaji postvarenja odloženi u riznicu osobnih iskustava, jer obogaćuju i osvjetljavaju ranija i podstiču buduća postignuća. A duboko, intimno intoniran monolog - nastavlja se kao uvjet opstajanja i aktiviteta duha pokretača. Umjetnost nudi alternativne modele ponašanja, a ona sama se pretvara u estetsku akciju i vitalni događaj. Prelaženje granice je omiljena vještina umjetnika, privilegovana sredstva su gest ili tijelo u svojoj totalnosti. U trenutku sabranosti, umjetnost se javlja kao "udubljen osjećaj" (Musil), kao iskustvo praznine i odsustva (odsustva buke u svijetu) gdje mogućom postaje teška vježba uma koji razmišlja o samom sebi - reći će Filiberto Mena u djelu Analitička linija moderne umjetnosti.
Ozren Božanović je čovjek širokog interesiranja i ogromnog iskustva. Recimo: ljudskog, fotografskog, filmskog i dizajnerskog prvashodno. Nema ugla i opcije u kojem neće prepoznati svoju djelatnu mogućnost viđenja. O fotografiji u povijesnom i tehnološkom smislu, u rasponu od analogne do digitalne zna puno. Skoro, pa sve. O zakonima kreativnog, fotografskog umjetničkog ispoljavanja također, pa su mu sadržaj i estetsko biće snimka/fotografije podrazumijevajući aspekt.
Ozren Božanović je čovjek koji vjeruje u Život i zna: moguće je da se varamo, ali Život se ne vara. Nikad. Život prolazi bespovratno kao čovjekovo vrijeme i karakteristično ljudska kategorija. Život bez zazora i zadrške troši tkiva, spletove žila i snagu krvotoka. Otkucaje srca. Sive moždane ćelije i neuronska čvorišta. Nerijetko i drobi kosti. I troši svaku sliku, ma koliko joj pažnje ne/poklanjali.
Osim svega: Život je i prepoznavanje umjetničke mogućnosti i trošenje umjetnosti. Umjetnost Život čini potpunijim, omogućava njegovo osmišljavanje i humano ispunjenje.

Umjetnička otkrića i postupci u životu i radu Ozrena Božanovića su multiplicirala opcije istrajavanja usmjerene ka idealu Vječnog Života sadržanom u kreativnoj fotografiji i ljepoti. Zašto varka ne bi bila lijepa i stvarna, kad je to uvjet njezinog opstajanja kao varke?! To je faustovski izazov, igra koja traži razabiranje pojedinosti i ne haje za odgovor na pitanje: kuda to može odvesti. Važno je da se stigne tamo gdje se već nije bilo.
Božanović se nije plašio krenuti ispočetka, a svoje uspješno viđenje pogledati i sa druge strane s koje se može prepoznati kao omaška, laž ili bezsadržajna mogućnost. Tako je shvatio: kako je sve, a tako i čovjekova prilika u neodustajanju, ni od života - ni od umjetnosti kao uvjeta opstajanja u svome viđenju. Shvatio je da se uspostavljeni obrasci brzo troše. Da shvaćene opcije i modeli samo kratko vrijede i traju, i prebrzo postaju smiješni, izlizani, anahronizmi. Zato je kao najprirodniju shvatio mogućnost kompjutorske obrade svoga fotozapisa.
Naime, Život traje uvijek jednakom svježinom. Uvijek istom snagom, tenzijom, željom, ljepotom, mada i nemilosrđem. Doduše, ponekad s ogorčenjem suprotstavljen nedaćama i inkrustacijama istrošenih obrazaca i struktura.
Mora biti da je Božanović negdje, s osjećanjem da ne sustiže impulse koje emitira izazov, u neko i pozno doba možda, promislio mučnu - ali tačnu spoznaju: ideal Vječnosti i Vječnog Opstajanja - nije mrtva kategorija, već upravo živa sila i prilika sasvim! Opstajanje u Vječnosti jeste opstajanje u Životu. I to takvom - kakav jeste. Tada, druga strana Vječnosti, uistinu: neupitna i jest.
Ozren Božanović je svoje bavljenje kreativnom fotografijom korigirao nebrojeno put. Tako je stasao njegov karakterističan odnos, ali se i artikulirao njegov karakterističan umjetnički kod. Ta je opcija bila zahtjevna već upočetku, jer je bio nezadovoljan rezultatom. Vremenom je izgradio dosta složen znak i reklo bi se, do izvjesne mjere - hermetičnu šifru - kao osnovu svoga fotografskog jezika i govora.
Na jednoj strani, razvijala se fotografska tehnika i tehnologija. Na drugoj, mijenjao se svijet, a to je predstavljalo najmanje dvostruk izazov: sačuvati staro i registrirati novo. I jedno i drugo - sučeliti na sebi nlizak način. Obratiti se ranijem s novom tehničko-tehnološkom mogućnošću i opcijom.
Složena a pregnantna unutrašnjost Božanovićeve osobnosti fermentirala je elemente i postavljala uvjete koje mora ispunjavati kreativna fotografija koju potpisuje kao svoju. Jer, fotografija je odavno već - prestala biti očigledna vrsta prirodnog jezika - bez kodeksa. Vrijeme fotografije je predugo da bi se shvatalo i razumijevalo kao simplifikacija i inačica nečega što je rečeno na samom početku.
Ozren Božanović se bavi kreativnom fotografijom u složenoj opciji koju nude najrazličitija iskustva i tehničko-tehnološke mogućnosti. U vremenskom rastojanju od četrdeset godina, na fotografijama Ozrena Božanovića u boljoj opciji možemo otčitati iskustvo puno značajnije od iskustva bosanskohercegovačke fotografije uopće, jer, komunicirajući s fotografijom općenito, mogućnost takve recepcije ista i nije artikulirala. To znači da je Božanovićeva fotografija uvijek imala nivo stvarnog i recentnog govora i iskustva fotografskog bilježenja u širem smislu, ali i više od toga: stvarnu, inventivno-kreativnu nadgradnju. Značajno je, jer, Božanović je, ne samo o fotografiji izuzetno obaviješten čovjek, a fotografijom misli svijet. Potom, on je iznimno živ duh u kojem vrtlože smislovi i značenja kojima daje prostor i na svojim fotografijama. Koristeći samo njemu znana sredstva i postupke, Božanović od svoje fotografije napravi grafiku koja može ilustrirati priču iz hiljduijedne noći, ali snimi i fotografiju koja progovori iskustvom jednoga grada u kojemu je osipanje arhitekture i svekolike prošlosti uzelo maha. Stvarnost življenja preuzima tmica prolaženja, ali natpis: Stari grad - svijetli i postaje sinonimom svekolikog smisla fotografskog bilježenja, postaje: fotogram - čist svjetlosni zapis.
Božanović fotografijom govori i bavi se govorom fotografije, a tako izgrađuje likovnu sintaksu svoga viđenja kroz fotografski objektiv. Taj jezik je podudaran i izjednačen s njegovim najdubljim ljudskim i filosofskim uvjerenjem i odnosom prema svijetu, tj. njegovim misaonim i praktičkim odnosom prema Svijetu i Životu, a tako i osibnim bavljenjem kreativnom fotografijom.
Fotografije Ozrena Božanovića, omogućavaju zanimljivu rekonstrukciju njegovoga ljudskog i umjetničkog razvoja, ali i životnog puta i vremena kroz koje je prošao. Njegove fotografije ne govore samo o njegovim estetskim nazorima koji, kao stvarna kultura i mjera njegove osobe, ne mogu biti dovedeni u pitanje. One govore dahom i duhom njegovoga osjećanja vremena u kojem su nastajale. One baštine i čuvaju tragove općeg fotografskog iskustva ne samo Božanovićeve laboratorije, već i najnovijega fotografskog, tehničkog i tehnološkog postignuća: digitalnog fotografskog zapisa i njegove kompjutorske obrade. Božanović svojim ljudskim i fotografskim iskustvom zgušnjava smislove i značenja u sopstveni autorski znak sintetizirajući na taj načan iskustvo fotografije uopće.
Dakle, fotografija Ozrena Božanovića jeste mogućnost više, kao specifično njegova prilika viđenja i fotografija koja nosi suhi žig dara i njegove osobnosti. Božanović zna, da je ovjekovječenje uhvaćenog odraza svjetla s objekta koji fotografira u svakom slučaju suočavanje s vječnošću. Ali, kada mu laboratorijskim tretmanom, da izgled, pa Počitelj bljesne kao: izliven od zlata ili polirani brončani odlivak, on je svjestan da je dosegao svoj cilj i svoju fotografiju izjednačio sa svojim osjećanjem i doživljajem staroga grada. Jer, Počitelj, osim što živi na taj način kao grad, živi i pogledu Ozrena Božanovića osobno. U kišnom predvečerju slika Straduna postaje izvrstan, majstorski akvarel. Kameni krovovi Mostara - postaju patina, prah - u koji se pretvara kamen koji izgara na Suncu i mrazu. Stari grad napadnut je tminom, prolaženjem, osipanjem i nestajanjem kao ukletošću, ali: natpis sija! Blješti, jer samo je još natpis užarena misaona tačka koja spaja i vezuje svijest o odgovornosti za stanje starog urbanog dijela Grada. Božanović, dakle, pomjera fokus i smiče smisao predmetnog na svojoj fotografiji do svoga unutarnjeg oka, a njegov osjećaj da je sve napadnuto starošću - prolaženjem i proteklim vremenom je činjenično pouzdan, usložnjava se i narastanjem novoga. Grubo skraćene snažne grane drveta obuhvataju vremenom načeti minaret. Žalosna vrba ispred blješteće fasade solitera. Slika je na slojevit način zloslutna i anticipira vrijeme koje će bezobzirno gaziti prošlost i ljude koji su gradili imajući u vidu i na umu - bolji život.
Očigledno, Božanović misli brzo a fotografira impulsivno. Tek potom, snimljeni materijal brižljivo pregleda, analizira i pronicljivo procjenjuje. Još jedanput osvjetljava pojedinosti na svojim snimcima i promišljanjem ih ispunjava i iluminira iznutra. U dubini svakog snimka pojedinačno, Božanović traži svoj doživljaj i ponovo identificira uzrok/e sopstvenog tematskomotivskog izbora. Pri tome, inzistira na snaženju estetskoga impulsa, osnovnog znaka, ukupnog sadržaja. Takav, Božanovićev post postupak složen je zahvat, a rezultat je plemenit amalgam inventivne nadgradnje koji, definitivno, ikonografsko - čemu je fotografija sklona - nadgrađuje i uzdiže do nivoa kreativno-estetskog čina i postupka artikuliranja umjetničkog djela.
Tako, Božanović, s jednog snažnog i neupitno ikoničkog kolosjeka kakav je u svojim počecima činila i podržavala fotografska umjetnička mogućnost, čini uklon i ulazi u prostor inventivno/kreativnog istraživanja i oblikovanja svoje vizije u nivou ljudskog odnosa prema sebi i okruženju. Božanović je izgradio moćnu optiku promatračkih mehanizama i procesa registriranja i fotografske obrade za sve što se događa ili postoji u njegovome okruženju. On neupitno zna od čega se sastoje stvari i postupci, zna mjeru odnosa koji ih uzrokuju i čine takvima. On ih raščlanjuje tražeći mjeru i značenje njihovoga trajanja - koje će rezultirati slijedećim trenutkom i prizorom - što po njegovome -mora anticipirati njegova fotografija.
Tako padina s plastom sijena - Stog, dogorijeva u sunčevoj svjetlosti poznoga ljeta i promatrač fotografije kao suštinu vidi: kako ljeto kopni pod Suncem u njegovoj svjetlosti, isto kao što promatrač u svome iskustvu nosi iskopnjeli snijeg s kraja zime i početka proljeća. I, ne može se promatrač oteti dojmu: da Sunce - svjetlost, dakle, jeste sve što znamo o životu, život sam i njegov kraj. Baš kao što Božanovićeva fotografija o tom izgaranju postaje nepromjenjivim svjedokom i nespornim faktom.
Božanovićeva fotografija kreativna je u nivou u kojem uviđamo njezine/njegove mogućnosti progovora bez ograničenja. Ona se motivski i artistički sustiže u nivou, u kojem prepoznajemo i Božanovićevu, skoro djetinje čistu - zanesenost ljepotom obrađene - primjenjene fotografije, ilustracije bajkovitog sadržaja. Takav je zvekir - Alka, prozorski okvir, Bosanska Dubica u tmini, ali i dijete s pionirskom kapom na glavi i psićem, dječak sa psićem u njedrima, volovska zaprega, žene u mahali - u kapijskim vratima itd., takva je narativna dimenzija stvari i pojava u motivskom kompleksu Božanovićevog bavljenja fotografijom. Postupci njihovog dobijanja i estetski dometi su neujednačeni. Ustvari, izbor fotografija koje za ovaj prilog izdvaja Božanović iz svoje fotografske arhive nudi Ozren Božanović, govore o njegovim načelnim opredjeljenjima i nisu predložak koji bi omogućio sumiranje rezultata i donošenje konačne ocjene.