Optimus Template

PORTALI VJEČNOSTI ili GRAFIKE DŽEVADA HOZE

PIŠE: Atif Kujundžić

(POTPIS UZ PORTRETE: Hozo, lijevo: Kujundžić, desno.) Dževad Hozo studira u Ljubljani, intenzivno uči i radi u vremenu koje teoretičar umjetnosti Filiberto Mena, krajem osamdesetih, akceptira svojim djelom pod naslovom  "Projekat moderne umjetnosti". To je vrijeme šezdesetih i sedamdesetih XX stoljeća kada stilska formacija moderne doseže vrhunac, ali doživljava i prve ozbiljne sumnje i upite o već definiranim i etabliranim vrijednostima u kulturi, umjetnosti i životu.     Dževad Hozo je, dakle, čovjek i umjetnik čiji senzibilitet, raskošan dar i djelo postavljaju ozbiljna pitanja brojnim izmima koji su činili modernu do tog časa, ali i onima koji ovu stilsku formaciju nastoje naslijediti. Dževad Hozo činio je to najčešće u tada popularnom, cjelovito osmišljenom konceptualnom i analitičkom maniru.

Okrenut grafici, kao likovnoj tehnici multioriginala, Hozo raspolaže informacijama o likovnosti bosanskog srednjovjekovlja, o porijeklu i razvoju tiska i umjetnosti općenito, pa je u prilici i mogućnosti da povijesnim koracima i stvarnim uvidom recipira samo estetsko biće vremena i uspostavi odnos osobnim mogućnostima i djelima. Živeći suvremenost, Hozo nije pristajao zanemariti prošlost. Gradeći osobni likovni govor, Hozo je artikulirao nesličnu sintezu krajnjih mogućnosti svoga uvida u umjetnost uopće i stvorio prepoznatljiv osobni izraz. U tom procesu, humanistički nadahnut tragovima čovjekovog prisustva, umjetnik je bh. srednjovjekovnu umjetnost usvojio kao neke vrste osobni i, općenito, antropološki i umjetnički standard i code. Prije svega to su likovni govor stećka i umjetnost minijature sačuvane kao iluminacije starih, rukopisnih tekstova, autentična - likovnost srednjovjekovne Bosne sa svim onim što je čini. Na taj način, Dževad Hozo je u svome djelu obezbijedio kontinuitet komunikacije između naslijeđenog/povjesnog i egzistencijalnog/suvremenog. Grafike Dževada Hoze samo njemu znanim umjetničkim postupcima kao njegovim osobnim tajnama, ovovremeno komuniciraju sa stvarnošću minulog i svevremenog. Nerijetko, one su ne samo njegova strana mogućnosti umjetničkog progovora, već i neposredna autorefleksivna replika na djela najznačajnijih umjetnika u svijetu. A kultura i umjetnost jesu prije svega komunikacija, koja biva prvim i stvarnim uvjetom preobražaja i daljeg razvoja koji otvara vrata i postmodernističkom pluralizmu - najrazličitijim opcijama.

Poetički snažna i nedvosmislena u formalnom, figuralnom i estetskom nivou, Hozina djela su portali kroz koje protječe i u kojima se na tren zadržava njegova/naša aktuelna likovna poputbina pretvorena u relikt suvremenosti. Tako se umjetničkim djelom život pretače u vječnost prizora na njegovoj grafici kao odraz svevremenog. U umjetnosti sve je moguće i događa se naočigled. Zahvaljujući Hozinom karakterističnom grafičkom postupku i zahvatu vizualizacije, on tragajuči nalazi i objedinjavajući gradi osobne predstave o bivšem, sadašnjem i budućem. I, doista, ima li od Života i Vječnosti išta međusobno bliže i istodobno, ima li im oboma išta sličnije od multiorginala?! Za Dževada Hozu, pouzdano, nema. Poetički sigurno, intelektualno i umjetnički oslobođeno i originalno, umjetnik svaku situaciju može pretvoriti u dojmljivo nominirane nizove izvrsnih grafičkih listova/slika na kojima je uvijek dominanta ljudski problem. Ecce H. Ludens - bijeljinski ciklus, 1001 noć poslije - sarajevske pasije III, 40 grafičkih slika Sarajeva 1992. - 1994. - sarajevske pasije (po danima), Na kraju bijaše Riječ - sarajevske pasije.
Cjelokupna poputbina suvremenog čovjeka ovdje progovara kao čovjekovo rugobno humanističko i estetsko posrnuće. No, na slikama o čijoj ljepoti, usprkos rečenome, ne može biti dvojbe, jer su pronicljivo i znalački, vispreno, artistički rafinirano i odmjereno dovedene u poredak svevremenog koje progovara lapidarnošću i uvjerljivošću.