|
Postavljena izložba slika, Ćazima SARAJLIĆA, u Likovnoj galeriji „Kristian Kreković" Franjevačkog samostana „Sv. Petra i Pavla" u Tuzli/23.05.2010.
Najljepše slike u povijesti slikarstva tuzlanskog miljea
 U subotu navečer, 22.05.2010. godine u Likovnoj galeriji „Kristian Kreković" Franjevačkog samostana „Sv. Petra i Pavla" u Tuzli, a u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva (HKD) „NAPREDAK" - Glavna podružnica Tuzla, postavljena je izložba slika Ćazima SARAJLIĆA. Bilo je to rijetko viđeno susretanje umjetnosti, lijepih i pohvalnih, ali ne i patetičnih, riječi o umjetniku. O slikama i slikaru nadahnuto je govorio književnik Atif KUJUNDŽIĆ, a izložbu, koja će trajati do 5.lipnja 2010. godine, otvorio je dr. Franjo TOPIĆ, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva „NAPREDAK" Bosne i Hercegovine, koje je istog dana u Tuzli obilježilo 20-u obljetnicu obnove rada.
Uz prigodne, nadahnute i inspirativno-pohvalne riječi, prije svega o Sarajliću i njegovim slikama, izložbu je pratio i kvalitetan katalog. Urednik ovog umjetničkog uratka je Ivica KOVAČEVIĆ, a kvalitetne fotografije slika djelo su fra Martina ANTUNOVIĆA. Katalog je tiskao „Printkom" Tuzla, a za nakladn ika je potpisan mr.sc. Nikola ČIČA, predsjednika HKD-a „Napredak" Tuzla. Očekivano, ali ni najmanje iznenađujuće - nego očekivano, o Sarajliću, njegovim slikama i ostalim djelima, izvrstan esej je napisao književnik Atif KUJUNDŽIĆ, koji prenosimo u cijelosti.
* * *
O Ćazimu Sarajliću /Tuzla, 1948./, možemo podjednako zasnovano govoriti iz više aspekata. Ako želimo kako-tako sklopiti njegov portret, to je i neizbježno. To je i razlogom što mislimo kako slikar Ćazim Sarajlić već zaslužuje ozbiljnu i obimnu monografiju. No, kao kultura i kulturna sredina, posebno u tom vidu, mi smo škrti.
* * *
Sarajlić studira filozofiju, a to znači i antropologiju, estetiku, aksiologiju, etc., kao važne filozofske discipline za razumijevanje i vrednovanje čovjekove djelatnosti i ljepote, te odnos filozofije kao praktično-teorijski čovjekov odnos prema životu općenito, ali i svijetu umjetnosti. Uporedo, studira povijest umjetnosti.
Prolazi dugogodišnju školu kustosa Galerije jugoslavenskog portreta radeći sa izuzetno vrijednim i zahtjevnim čovjekom, akademskim slikarom i galeristom koji je poznat širom svijeta - Mevludinom Ekmečićem, čovjekom koji intenzivno radi i dan-danas, u 82. godini. Sarajlić i sam radi taj posao prvog čovjeka Galerije i galeriste Međunarodne galerije portreta Tuzla duže od 20 godina i u najtežim uvjetima /tokom rata 1991. - 1995., posebno/ uspio je očuvati visoki internacionalni ugled ove institucije koja je u osnovi kulturnog, a posebno likovnog života u Tuzli. /Nikad ne bismo trebali zaboraviti kako je Tuzla izuzetno razvijena likovna sredina!/ Mnogima je pomogao u istoj vrsti posla, pomenimo samo Umjetničku galeriju "Rizah Štetić u Brčkom", i Galeriju "Šimun" u Dubravama, te Otvoreni grad umjetnosti Srebrenik. Ćazimova susretljivost u pravim stvarima je poznata. Prihvata ideje drugih ljudi bez riječi, jer u njima prepoznaje bit i na nevjerojatan način uspijeva pridonijeti njihovom ostvarivanju, uključuje se u grupe, putuje, izlaže, komunicira. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i dr. Organizira studijska putovanja po svijetu - Francuska, Malezija itd. Održava kontinuitet Internacionalnog bijenalnog festivala crteža i grafike /INTERBIFEP/, a tako i međunarodni ugled Galerije u Tuzli.
* * *
 Kao kustos i galerista iznimno je blizak i u svakodnevnom kontaktu sa ljudima/slikarima kao što su Mensur Memo Dervišević, Ismet Mujezinović. Mevludinu Najbliži je suradnik Mevludinu Ekmečiću u osnivanju Galerije jugoslavenskog portreta Tuzla. Ćazim je bio član Ekmekove znamenite Likovne sekcije u osnovnoj školi Centar Tuzla, čiji su članovi pisali pisma poznatim slikarima ex-YU moleći ih da prilože svoje slike kao darove za otvaranje Galerije jugoslavenskog portreta. /I uspjeli u tome!/ Osim svega, Ekmek je Ćazimu bio i profesor crtanja u osnovnoj školi Centar i tuzlanskoj Gimnaziji. Inače, Ćazim je bio prednjak u organiziranju nebrojenih projekata kulturnog života grada Tuzla, od grupe koja je rafinirano namjeravala intenzivirati kulturni život grada i koja se zvala Sunčanih 99 nadalje, s nedvosmislenom namjerom da prostor likovnosti i vizualizacije okruženja osnaži ne samo u tuzlanskom miljeu već i šire. Tako je, sa Aleksandrom Adamovićem rođena, a mnogima i danas nespoznata sintagma Tuzla open space, koju je dijelom usvojilo i realiziralo Udruženje likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona (ULU TK) - kao Tuzla otvoreni prostor - dakako, za vizualizaciju.
To pominjem kao nametljivu činjenicu koju ne možemo previdjeti: Tuzla ima hendikep od vremena Austrougarske aneksije, kao vremena intenzivirane eksploatacije uglja i soli. Tuzla je grad crnih i bijelih rudara! Intenzivirana i nekontrolirana eksploatacije ugljena, a posebno soli izazvala tonjenje Grada i nestajanje starog jezgra. Tuzlaci, kao da su se borili da protivtežu nađu u ljepoti, u radovima slikara, od prvog akademskog slikara Đorđa Mihajlovića i Adele Behr Vukić, do Ismeta Mujezinovića, Mensura Derviševića Meme, Mevludina Ekmečića i Međunarodne galerije portreta Tuzla i nadalje: Galerije Fabrike soli, Galerije Bosanskog kulturnog centra Tuzla, Umjetničke galerije Kristian Krejković u Franjevačkom samostanu Svetih Petra i Pavla Tuzla, te brojnih drugih prostora koji služe i kao izložbeni, holovi Doma mladih Tuzla, Privredne banka Tuzla, etc.
* * *
Sarajlić je autor velikog broja monografija i kataloga za izložbe i isto tolikog broja tekstova/likovnih kritika. Objavio je knjigu likovnih kritika pod skromnim naslovom Likovne bilješke, knjigu eseja o vrtoglavoj svakodnevici tuzlanskog života s rječitim naslovom Vrt glinenih golubova, te knjigu o 40 godina postojanja i rada Galerije portreta Tuzla, bio je direktor Tuzla filma, a radio je na velikim projektima monografija Ismeta Mujezinovića, Mensura Derviševića, Mevludina Ekmečića, Mustafe Pašića, Zlatka Ugljena i drugih publikacija čiji je izdavač Međunarodna galerija portreta.
* * *
Danas, iznad svega, Ćazim Sarajlić je slikar, vrstan slikar čiji crtež i kompozicija baštine iskustva tuzlanskih slikara, rekli bismo posebno Ismeta Mujezinovića i Mevludina Ekmečića, tj. stilske formacije moderne, dok su koloristička paleta, koncepcija slike i odnos prema teksturi orijentirane postmodernistički i s neznatnim utjecajima Đorđa Mihajlovića i Mensura Derviševića. Van svake sumnje, možemo ustvrditi kako su slike Ćazima Sarajlića naljepše u povijesti slikarstva tuzlanskog miljea. Interesantno je da Sarajlić ne inzistira na radu u teksturi slike, riječ je najčešće o naoko jednostavno obojenim površinama, što je dato samo iznimno talentiranim slikarima /koji se ne muče oko slike/.
Naime, Sarajlićeva misao o slici je lucidna i prosvjetljujuća. Njegov crtež je moćan i definitivno određujući činitelj karaktera i kompozicije njegove slike. To je crtež koji nosi tragove kubizma, ali saobražen utjecajima crteža Ismeta Mujezinovića i Mevludina Ekmečića. Po tome, Sarajlić je modernist, ali je po prilazu koncepciji i organizaciji sadržaja i kompoziciji slike - postmodernist.
Ponajvećma, Sarajlić slika lijepe i dobrostojeće ljude u karakterističnim i dostojanstvenim pozama, ljude koji o životu znaju nešto više, ljude koji prema životu imaju stav. To su lijepe figure, prikladne toalete, čista lica, mirna intima u interijerima. Riječ je o slikama koje su odane jednom životu kojega više nema, životu koji je podržavao čovjekovo dostojanstvo i smisao življenja, općenito. Riječ je o prizorima koji bi nestali da ih nije na Sarajlićevim slikama.
* * *
Sarajlić je živio u Beogradu, to je velika kulturna sredina i za umjetnika to je prednost, on je oplemenjen tim iskustvom i spoznajama. Kod Sarajlića, kao i kod Stojana Ćelića: slika se misli, jer, mislilo se i dok se slikalo! Ta vrsta Ćazimove pronicljivosti omogućila mu je da brojne elemente slike pojednostavi i dovede do statusnih simbola i semantike likovnog govora. Valja prihvatiti da nije bilo jednostavno doći do takvog nivoa i krajnje osobnog likovnog izraza. Taj proces sazrijevanja bio je dug u društvu i u slikaru, a preživio je samo u njegovoj slici i tako postao dokazom jednog vremena i društvenog razvoja koji nemamo pravo podcjenjivati.
U procesu sazrijevanja bitno jeste, Sarajlića niti jedan utjecaj nije sasvim uzeo pod svoje, on je amalgamirao svoje susretanje sa najznačajnijim umjetnicima i njihovim djelima kao osobni pogled na slikarske mogućnosti, ali je sačuvao osobni senzibilitet. Sličnih primjera imamo u povijesti umjetnosti. Iz petnaestogodišnjeg zajedničkog rada Sezana i Pisaroa proizašlo je to da su izgradili vrlo bliske slikarske tehnike, ali je svaki ostao potpuno svoj. Bili su ljudi snažne osobne darovitosti. Uostalom, slično je bilo sa Van Gogom i Gojom, do tragičnog. Riječ je o individualnostima koje se međusobno mogu samo potcrtavati u razlikama.
Na drugoj strani, samo takvo postignuće koje je Ćazim dohvatio, možemo nazvati cjelovitim djelom. Ćazim Sarajlić, ima djelo kao povijesno zasnovano, ali i kao likovno-estetsku činjenicu za koju je imao snage i koja pokazuje da među ljudima postoji bliskost, ljubav, sastajanje i rastajanje, elementarna erotska privlačnost, ali i prijateljstvo, život i smrt, mir i dobrota. Npr. kad gledamo portrete Meše Selimovića, vidimo kako je Ćazim naslikao suštu Mešinu inteligenciju i dar. I, ništa više. Dakako, utjecaj je minuloga vremena i osjećanja vlastitog života, pa postoji i određena tvrdoća, krutost tih projekcija, ali to slike čini povijesno još važnijim.
* * *
Dužni smo razumjeti kako je za tuzlansku sredinu važno što je Ćazim Sarajlić dobitnik i nosilac visokog odličja Francuske države: Vitez Legije Časti, jer to služi na čast i njemu i našoj kulturi u cijelosti. To odličje kazuje i kako je Međunarodna galerija portreta u najtežim vremenima sa Ćazimom Sarajlićem na čelu, postala ono osjetljivo, bitno i propulzivno mjesto u razmjeni kulturnih, posebno likovnih, ali i drugih sadržaja, a koje predstavlja istodobno i podsticaj za dalju razmjenu i meritornu ocjenu djela. Činjenica je, kako je Ćazim radeći sve što je radio /a gledao sam ga i kako reda stolice za promociju knjiga i muzičke programe!/ brinuo o dignitetu institucije Međunarodne galerije portreta, o čuvanju njezinog ugleda, njezinog fundusa i postavki.
* * *
Moram reći i ono što svi manje više znaju: Ćazim Sarajlić je čovjek izuzetno oštre misli i britkog jezika. To je istinoljubiv čovjek koji govori što misli i misli što govori, ali osim što kaže istinu - nikome ne čini zlo. Osobno, Ćazim mi je drag i važan, pa mu najsrdačnije čestitam ovu izložbu, baš kao i Hrvatskom kulturnom društvu Napredak koje je svojevremeno podržavalo i Ismeta Mujezinovića, te Franjevačkom samostanu Svetih Petra i Pavla u kojem je Ćazim imao i svoju prvu izložbu, a danas domaćinu ove izložbe u Umjetničkoj galeriji Kristian Kreković - gospodinu gvradijanu, fra Zdravku Anđiću i braći Franjevcima.
22. svibnja, anno Domini, 2010.
|
