|
UMJETNOST ARTEFACT, PATINA - Began Turbić, akademski kipar
OBLIKOVANJE TURBIĆEVE POETIKE
PIŠE: Atif Kujundžić/04.02.2012.
  (POTPIS UZ PORTRETE: Turbić, lijevo - Kujundžić, desno) Began Turbić /1939., Vučkovci, Gradačac, akademski slikar, skulptor/ sigurno i jasno razaznaje da je povezanost i kontinuitet u historiji umjetnosti kao i u svakoj povijesnoj disciplini i životu općenito, proizvod proizvoljnog izbora i zbira principa i kriterijuma.
Mada, je riječ princip suviše ozbiljna oznaka i smisao za dopustivost bilo kakve proizvoljnosti. No, uzrok je u tome što u procesu formiranja osobe i poetike jednog umjetnika utječu različiti umjetnički pravci koji se stječu u vremenu, prostoru i njegovom djelu kakvi god da jesu. U Turbićevom primjeru, impresionizam, ekspresionizam, kubizam, fovizam, nadrealizam... i drugi izmi stilske formacije u životu i umjetnosti koju nazivamo moderna, koja je u cijelosti naslonjena na iskustva i tragove narodne i naivne umjetnosti od kojih na novim magistralnim pravcima najčešće i kreće.
Began Turbić se izložio tim utjecajima tokom školovanja, života i rada, i iz svega izašao s njihovim tragovima, ali, kao sasvim svoj i osoben. Potom, nastavio je s inventivnim i kreativim transformacijama u sebi i svojoj umjetnosti. /Uostalom, o tim procesima pisao je Herbert Read još 1964., u Historiji moderne skulpture, i ne bi se moglo reći kako se kvalitet njegovog mišljenja promijenio do danas/. Jednako, Turbićev stav ostao je generalno istinit, korektan i produbljen za osobnu spoznaju i veliki broj radova, a Began Turbić je prošao tu školu smrti - što bi rekao jedan vrstan pjesnik - i izašao kao zreo umjetnik s velikim iskustvima koja otvaraju njegove potencijale i vrijeme.
POETIČKI ISHOD UTJECAJA
Began Turbić, oblikovan je najsnažnijim, čak dramatičnim fenomenološkim intencijama moderne, kao ljudska i umjetnička pojava koja je u cijelosti svjesna sebe, svoje uloge i namjere, ali i vremena u kojem živi i djeluje. Riječ je u svakom pogledu o izgrađenom, stabilnom i nepovodljivom čovjeku koji u prostor i vrijeme gleda bistro i jasno razaznaje pojedinosti, humanističke i estetske vrednote, što biva i najznačajnijim poticajem i činiteljem njegovoga djela, crteža, slike i skulpture. Okolnost pa se tako puno dao slikarstvu, neslučajna jest.
Turbić je stasao u pojavu, u čovjeka koji je svjestan kako je osobno djelatan ako komunicira s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, ako ta komunikacija ima kontinuitet. Jednako, svjestan je kako ishod tog komuniciranja biva njegovo djelo u određenom nivou svjetlosti, bivše, sadašnje i buduće, jednako snažno kao i poticaji iz djela drugih umjetnika. Zatim, da je djelo osnov i vezivno tkivo života u vremenu i prostoru. U vječnosti kojoj je umjetnost najbliža, a kojoj se umjetnik uvijek obraća kako bi postavio pitanje i dosegao svoj zadatak i smisao, obavio svoje putovanje.
Began Turbić pouzdano, čovjek je širih humanističkih i umjetničkih pogleda i daljih horizonata. Njegovo traganje za sobom i umjetničkim poticajima ispoljavanja vodi ga do osobnog arhetipa kao nesvjesnog u biću, daje mu snagu, jača vjeru i nudi obilje karakterističnih crteža, lazurnih naslaga boja i patine kao psiholoških stanja i iskaza s obzirom na različitosti vremenskog rastojanja i trajanja. Suptilni crteži, nerijatko amorfnih oblika, sugerirarju dubinu i snagu životnih tokova, vrtloga i sunovrata, tragedija i odricanja, umjetničkih uzleta i farse životnog smisla. Tako nastaju karakteristično turbićevski - umjetnički iznimno složeni likovni fenomeni za čije nam je otčitavanje potreban umni i ljudski napor, znanje i skustvo. Ovo utoliko prije jer Turbić je vrlo zahtjevan i pedantan u svojim likovnim poduhvatima.
Turbićeva prvobitna, ali i potonja istraživanja kreću se u tom pravcu s namjerom da sagledaju trajnost i kvalitet slikarskog i umjetničkog čina u gnoseološkom i slikarskom smislu. Umjetnost je jedina bliska svevremenu i vječnosti, dok je vrijeme, kako ga najčešće tretiramo čisto ljudska kategorija trajanja, jer je bliska mogućnostima komuniciranja među ljudima, kao i sa drugim i drugačijim. Zamijetio je da su patina i lazur / kao u jednakoj mjeri prozirnost i vidljivost boje, istodobno nositelji uistinu rafiniranog estetskog bića slike - u ovom primjeru sublimat i ishod najkvalitetnijeg slikarskog rada i ostvarenja bez tragova nasilja kako bi se dobio rezultat.
Turbićeve slike su skoro pa artefacti ili u ljudskom poimanju tragovi vječnosti. Blisko je da su to slike koje postoje oduvijek - zauvijek. Slike koje mogu biti stare 1.000 godina ali i nastati sutra, samo zato što su i prije 10.000 godina postojale kao takve. Turbić je podrazumijevajuće svjestan kako plava kobaltna dubina boje, baš kao i bijela boja, krije sve slike svijeta.
To je stvaran razlog da barem poetički umjetniku Beganu Turbiću vjerujemo odano i privrženo, jer nas uvjerava u svoju i našu istinu. Osim toga, Turbić je umjetnik koji je krajnje nespreman zaobići ikakvu istinu, makar i najprostiju činjenicu. Turbić zna da svaka izrečena riječ, da svaka izvučena linija - postoje zauvijek, neprolazne! Turbić zna kako slučaja nema, i da je to što lakomisleno nazivamo slučajem - samo ono što nismo do kraja, ili - uopće razumjeli. Zato u osobnom i umjetničkom radu nikad ne zaobilazi svoje osjećanje i razaznate pojedinosti kojima nas kao živim pijeskom zatrpava život.
ŠTO JE TURBIĆ SHVATIO?
Svakako, riječ je o tome, da je autor shvatio vječnost likovnog izazova umjetnosti kao vječnost mogućnosti iluzornog komuniciranja, ili ljudskog postojanja oduvijek zauvijek. Istina jest, da jedinstvo svijeta opstaje u viziji umjetnosti zauvijek. Turbiću je to postao credo - vrhunaravna istina i ideja vodilja u osobnom radu. Svojim radovima Turbić snažno odgovara i na brojna pitanja iz kompleksa šta je to umjetnost i nikad do kraja razjašnjenu tajnu koju umjetnik i njegovo djelo čine u jedinstvu i odvojenosti, zatvorenosti i razuđenosti, sadržaja i forme.
Ta okolnost, odvojila je Begana Turbića od mnogih dragih i uzoritih s kompliciranim umjetničkim koncepcijama, kao i od generacije u kojoj je stasao. Tako se, u izvjesnoj mjeri Turbić pretvorio u čudotvorca, samotnjaka i osobenjaka, u čovjeka koji svojim očima gleda svijet i transformira ga vizualno krajnje osobnim kriterijima, a doista karakterističnim načinom izražava svoju viziju s puno vjere u njezinu istinitost, a tako i rezerve prema drugačijim mogućnostima.
To Turbića čini originalnom pojavom ne samo u tuzlanskom likovnjačkom prostoru koji smo dužni promatrati s puno respekta
iz više razloga. Turbić je u cijelosti svoj - čovjek i likovni umjetnik na svoj način, što mu svakako treba odobriti i podržati, ma koliko se to razlikovalo od onoga što sami o istoj stvari mislimo, jer - niko od nas nije osobno zadužen da na bilo koji način sam i za sve druge misli ovaj svijet u kojem živimo.
DOKAZI
Turbićevo likovno i vajarsko djelo za promatrače prije svega, otimlje se formalnoj, sadržajnoj, kolorističokoj, crtačkoj, poetičkoj, kompozicionoj i svakoj drugoj procjeni i analizi! Istodobno, ako smo spremni prihvatiti ga takvog kakav jeste, vidjet ćemo svu nakaznost i stvarnost vremena i osobnog učešća u sudjelovanju promjene svijeta, pa tako i osobnu deformiranost njime i samim sobom. Dakako, vidjet ćemo i djelić njegove ljepote u kolorističkom i svakom drugom nivou konkretiziranja Turbićeve vizualizacije svijeta i vremena kojem svjedočimo.
Turbićeva slikarska paleta dominantno je oslonjena na plavu boju! To je rijetka opcija ako nije riječ o sakralnom slikarstvu. A, nije. Tu plavu boju po potrebi zatamnjuje do kozmički hladne dubine, ali je i s rafinmanom svoje namjere da dobije odgovarajuću sliku grije drugim bojama, žutom do zelene i narandžaste, crvenom radi ojačavanja crteža i ostavljanja akcenata u slici, etc.
SNAGA TURBIĆEVE PALETE
Turbićeve slike ostvarene su u punom jedinstvu i skladu, kontrastu, ravnoteži i dominaciji osnovnog motiva/namjere i ukupnog likovnog ishoda njegovoga rada. U estetskom nivou Turbićeve slike su proizvodi bez poremećaja i od slike do slike nailazimo na skoro identičnu energetsku tenziju i dojam kojim će se umjetnikova namjera likovnim govorom prenositi na promatrača. To je upravo estetska i energetska snaga Turbićeve palete.
U svojim slikama Began Turbić ne samo baštini, već donosi obilje vrlo razvijenih slikarskih mogućnosti vizualizacije i konkretnih iskaza. To su ne samo elementi razvijeni kao sredstvo artikuliranja slike, već visoko i do savršenstva estetizirane mogućnosti, neovisno o povodu i motivu. To upućuje na karakteristično izražavanje crtežom, bojom, obojenom površinom, kompozicijom, ali i na uvjerenje - kako je svijet u stalnom otapanju i pretakanju svojih struktura i kako smo svi dio toga ma kako se držali spram njega, a u Turbićevom primjeru slike nose baš dio te energije koja sudjeluje u promjenama.
Osobno, volio bih da su slike koje gledam nominirane, jer, nomen est omen! To bi nam puno reklo o slikama i autoru, mada, ne bih ustvrdio kako je riječ o apstraktnom do potpune hermetizacije izraza, a to znači, da figuracija u svakom primjeru može biti izvanredna vodilja razumijevanja Turbićevih slika iako nije riječ o figurativnom slikarstvu. Ali, nominacija bi bila najosjetljivije mjesto razgraničenja između slike predmeta i predmeta slike - što bi rekao Nikola Kovač. No, svakako, najvažnije je što je Began Turbić odavno izgradio osobni stav i radi plodonosno, djela - bez padova i uspona, prepoznatljivo i sigurno - donoseći slike iz svoje unutrašnjosti.
CRTEŽ I KOMPOZICIJA
U crtežu i kompoziciji, Began Turbić je tipično razvijeni modernist s nenapadnim tragovima i utjecajima kubizma, slikarstva Pabla Picasa, Salvadora Dalija i dr. značajnih slikara tog vremena. To je bilo neizbježno u vrijeme dok je studirao i nikako nije išlo ni na njihovu niti na njegovu štetu. Turbić je dosljedan i konzistentan u iscrpljivanju svojih inspiracija i namjera. Možemo uočiti da mu je linija ili crta dominantan graditeljski elemenat ne samo za nosivi crtež slike, već kompozicije koja će prenositi suštinu njegove namjere. Turbić je koloristički razvijen i razuđen, rafiniran u osvajanju namjere za dobijanje slike s određenim motivima nego što inače jesu slikari njegove generacije. Promatrački, njegov dar zapažanja, fascinantan je jer drži se bitnog, suštine, predmetnog, imajući u vidu da se svijet na čudan način mijenja, pa i da u izvjesnim granicama i osobno namjerava mijenjati svijet.
Stojan Ćelić je govorio: Slika se misli! Began Turbić to svestrano prakticira. Prvo misli o slici. Potom misli sliku. Na kraju - slika, bespogovorno i efektno misli njega i nas. Began Turbić uvijek iznova uspijeva svoju namjeru dovesti do kraja njemu najbližim sredstvima, crtački, harmonično, skladno, odmjereno, kontrastno. Na njegovim slikama zahvaljujući vještoj upotrebi linije, Turbić uspijeva razbiti ono što ne volimo vidjeti: monotoniju. Njegov kolorit je uglavnom vrlo jednostavan i jasan i ne dovodi u nedoumicu. Trbić je jednako efektan u slici i skulpturi. Tome pridonosi i repetiranje linija na njegovim slikama koje podvlače ritam, ali nikad kao dramatizaciju ili naraciju, što bi značilo razbijanje ritma. Volumen je nenametljiv i diskretan ali neporeciv. Između ostalog, Turbić je i slikarski znalac i u tom smislu duboko umjetnički i kulturalno angažiran. /Treba se prisjetiti njegovih multimedijalnih projekata uoči rata 1991. - 1992. godine koji su estetski i realistički šokirali brojne građane Tuzle/.
DJELATNI SMISAO POJAVE BEGANA TURBIĆA
Began Turbić je dakle ona čestica koja mijenja povijest umjetnosti i svijeta. Tipičan eklektičar - umjetnik koji u svakom trenutku koristi sva raspoloživa sredstva spoznaje i umjetničkog oblikovanja. Na njegovim slikama nailazimo na zanosno lijepe profile lica i torza oslikanih lazurnim nanosima boja, a koja se završavaju patrljcima, osakaćenim udovima. Turbić se suprotstavlja svakom i posebno proizvoljnom ponavljanju i ishodu, držeći se biti, životnog i vremenski bitnog, označiteljskog. Bilo je to vrijeme Augusta Rodina u skulpturi i Cezanea u slikarstvu iz kojega se imalo šta naučiti! Valja priznati, Began Turbić je sebe ubacio na pravo mjesto i nastavio gdje treba nastaviti, jer su drugi stali. Prazno i nepopunjeno mjesto Turbić je shvatio kao svoje u neusporedivo skromnijem kulturnom i umjetničkom ambijentu. Zato i njegove brojne slike podsjećaju na puno toga o čemu znamo, a ponajviše na mumije i artefakte, na strašno dugo vrijeme koje i ne zna za nas, mada nas moćno opkoračuje svojom prisutnošću i energijom, vizualnošću, smislom života i ljepotom.
Za pomenutima, pošli su mnogi. I dakako, nisu daleko stigli. Jer, život je uvijek nešto drugo! Razvijajući se dalje, Began Turbić sve manje duguje umjetnosti od koje je krenuo, a sve više obavezuje umjetnost koja će doći. Began Turbić nije čovjek kojega možemo predvidjeti i previdjeti. On otvara nove oblike jer raskida sa tradicijom na djelatan i praktičan način čineći je živom kao sam život. Tako je sve bliži razumu i osjećajnosti suvremenog čovjeka. To iskustvo oka u rušenju tradicionalne forme* Turbić nosi kao vječnu osobnu poputbinu. Svaki put uspijeva biti drugačiji i umjetnički slobodan, stabilan pouzdan i razložan, uvjerljiv. Turbić koji je po znanju i prirodi i inače pedant, u skulpturi je savršen. Naročito u plastici, ali i inače, to što Turbić oblikuje funkcionira samo kao njegov uradak bez viškova i manjkavosti do potpunog savršenstva.
CRTEŽ
Began Turbić nam se predstavlja kao nevjerojatan, prije svega racionalan crtač, više nego dominantan u tuzlanskim razmjerama! S izuzetno racionalnim ali i istančanim smislom za liniju, Turbić iscrtava svoje ritmove doživljaje i razvija smisao za viđenje stvarnosti. To je sasvim harmonično s crtačkim prikazom i u adekvatnom kontrastu sa stvarnošću. Njegovi likovi su u potpunoj ravnoteži s namjerom i prikazom, a dominantni u prostoru koji ih donosi. Potom, oni su u potpunom jedinstvu s načelima likovnih elemenata i estetskih zahtjeva koje postavlja teorija likovnih umjetnosti. Veći broj linija uvodi u sklad i harmoniju, estetizaciju smisla.
Najjednostavnija upotreba linije u funkciji je prikazivanja motiva koji nose osobnu ljepotu akta, naprimjer, pa tu jednostavnost možemo doživljavati i kao Turbićev koncept ili studiju za buduću skulpturu i predstavu vizuelnog uzbuđenja i povoda za ekspresiju, doživljaj koji ima svoj lirski i estetski aspekt, a sam odnos linija svoju dominantu i kontrast - što možemo prepoznati na svakoj Turbićevoj slici/skulpturi, jer, Began zna znanje. Ovdje bismo mogli govoriti o Turbićevom sinkretizmu izmmeđu crteža, slike, palete i skulpture. Turbić linijom označava trodimenzionalne oblike, što je tipično za skulptora. Tako dobija forme neraskidivo vezane sa sadržajem koji ga zaokuplja. Turbićevi oblici su prirodni i kad nam izgledaju vještački, jer su skulptorski nadahnuti. On radi u punom zamahu mašte i motiviranosti, osebujnog uvida u motive koji ga pokreću.
TURBIĆEVE SLIKE
Zato su Turbićeve slike lijepe, ne samo u nivou osnovne zamisli, već i harmonije, sklada, kolorističkog odnosa, ali i nerijetko šokantne po svome sadržaju u dugoročnom smislu, u vremenu u kojem opstajemo, prema nama koji ih takvima i činimo. To su brojni odloženi odrazi svjetla u kojima srastamo sa bliskim stvarima, svojim nedaćama, ljubavima i prijateljima. Dijelom, Turbićeve slike su oni neuhvatljivi simulakrimi/utvare koje nas progone na javi i u snu, a u čijoj sjeni opstajemo kao specifične ljudske jedinke, razloženi i preliveni preko stvari i pojava koje smo sami proizveli. Nerijetko svojom nebrigom.
U sasvim određenom smislu, Turbićeve slike će zauvijek očuđavati nas u našim interijerima. Tako će neponovljivo kazivati istinu o nama za sva vremena i vječnost, lazurno, patinom, estetski i istinom kojom smo im bili povod i motiv, kao trajanje i protivnik prolaznosti i nestajanja.
SKULPTURA I PLASTIKA
Turbićeva skulptura, dominantno plastika, osvaja nas prikladnom dubinom i savršenstvom izvedbe. Turbić ništa ne prepušta slučaju. Skulptura to je on - Began Turbić i tu ne može biti dvojbe, to je jasno i tačno, pouzdano do kraja svijeta. Njegova plastika, savršena jest. Takvo savršenstvo rijetko smo vidjeli. Po dosljednosti izvedbe blisko je neponovljivom hrvatskom pleteru. Taj uvjet nam kazuje da Turbić ima više zahtjeve od arhitektonskih koji su u dugom vremenu diktirali i postavljali uvjete umjetničkog! Turbićeve skulpture, plakete i plastične izvedbe, u estetskom smislu nadilaze, sve što smo vidjeli i što nam je poznato.
Možemo ustvrditi, bez daljnjeg obrazlaganja, kako je kod Turbića estetski zahtjev najdominantniji baš u skulpturi, koju je studirao. Turbić je eksperimentirao i istraživao u svim aspektima svoga rada i materijala, ali je u skulpturi inzistirao na vanjskom savršenstvu, odmjerenoj volumenoznosti i estetskom biću svoga djela. Zato je takvih radova najmanje, mada je radio i značajan broj prostornih skulptorskih umjetnina. Skulptura je konačan iskaz svega volumenoznog u radu Begana Turbića i najviši je izraz njegovoga rada i osjećajnosti, njegovoga prakticiranja likovnosti, općenito.
Neobičan je primjer, da to što je potonje opisujemo kao glavno! A baš tako jest! Mada je afirmiran slikar, Turbić ipak jeste prije svega skulptor.
KOMPOZICIJA
Na Turbićevim slikama, plastikama i skulpturama nema praznine. To što Turbić eventualno nema reći - to ne govori. Turbić je dorečen umjetnik i čovjek. Njegove slike funkcioniraju kao kompaktna cjelina bez ostataka koji bi je eventualno dopunjavali. Dakle, kao cjelina za sebe i po sebi. To je njihova kompoziciona dosljednost koja je slijedila načela provjerenog estetskog reda za dobijanje nedvosmislene kompozicije likovnog djela. Riječ je o složenoj kompozicijskoj zamisli koja je ostvarena u cijelosti i koja će nas uvjeravati svojim mirom i ravnotežom, koja nas neće dovesti u nedoumicu
ZAKLJUČNO
Began Turbić je, van svake sumnje, jedinstvena pojava u tuzlanskom likovnom ambijentu kao crtač, slikar, skulptor. Njegova svijest i likovni izraz čine ga takvim i kad to ne bi bilo uočeno, ali, ta okolnost je nametljivo prisutna kao karakteristično viđenje svijeta, vremena i prostora. Sve u slici podređeno je tome, crtež, dominanta, kolor, rijetki akcenti i ukupan doživljaj kao jedinstvo kojemu se ne možemo oteti. Turbićeve slike prevode nas u njegov, drugačiji svijet i mi neosjetno počinjemo razmišljati u ravni njegovoga likovnog jezika i iskaza. Turbićevo likovno djelo i Turbić kao likovni umjetnik imaju karakterističnu komunikaciju sa vremenom i okruženjem i kao promišljeni promatrači moramo mu dati zapravo jer o umjetnosti i svijetu znaju puno, a na kič, gledaju kao na parazita u umjetnosti, u kojoj se bokori i baškari. Umjetnost nije prosto saglediva i na prvi pogled jasna i prosto objašnjiva. Postoje teoretičari i kritičari koji smatraju da o umjetnosti treba uvijek govoriti u pluralu, tj. o umjetnostima jer je tako riječ o zahtjevu da se uspostavi složenije načelo sadržajnog i estetskog reda i odnosa - boja, riječi, zvukova, pokreta koji tvore cjelinu - jedinstvenu, samosvojnu, originalnu tako da integrira pozitivnom energijom i estetikom... Began Turbić to zna i tako postupa i ima primjeren rezultat. A to je već odnos u kojem se kič ne snalazi i ne može biti dominanta, tek samo nesuvislost. |
