|
Roman "Internovina" u nastavcima 2012.
Drugo umiranje mamuta (XXXV)
Piše: Zlatko DUKIĆ/23.01.2012.
 NIJE ZUMRET IZDRŽAO, JEDVA je dočekao da Sejdef Bezdrob završi misao i da ga načelnik podrži, pa da kaže svoje: - Je l' vi ljudi, stvarno, ne vidite, slijepci ste, ili se pravite da ste ćoravi?! Načelnik, Bezbdrob i ostala trojica se zgledaše u čudu. Najprije su očima šarali jedan po drugom, a onda se, svi zajedno, ozbiljnim pogledima zakovaše za Zumreta, koji neumorno nastavlja:
- Neprijatelj vršlja na sve strane, i unutrašnji i vanjski, i to u sprezi, koalira!... Uskoro će turistička sezona i opet će ovamo navaliti špijuni!... A o ovima u nevladinim organizacijama, humanitarnim i sličnim družinama, da vam i ne govorim!... Jer, vi to, očito, ne vidite i vama ne vrijedi govoriti!..
-SMIRI SE, ZUMRETE, POBOGU! - Vera skoro zakuka. - Zar hoćeš da završiš u bolnici? - Ma, nije to važno, Vera!... Država je važna!... Samo država je važna!... Pa, majku mu, zar su samo ludi Zumret Čekić i njegovi ispisnici Tahir i Mikola, izdržljivi i uporni k'o mamuti, zar smo samo mi spremni za borbu?... Zar samo mi vidimo, a ostali slijepci?... Zar je došlo vrijeme da se to ne cijeni, da to nema vrijednost?... Kad je to pojeftinilo?... Gdje sam ja bio, kad se to desilo?
- Zumrete, dragi, smiri se... 'Ajde da sad lijepo ručamo, sve je spremno, pa onda lezi, malo se odmori...
- Zar samo nas trojica - nastavlja opijeno Zumret, ne čuje Veru, ne zanima ga ono što ona kazuje - k'o praistorijska, izumrla vrsta, zar samo mi srljamo, samo nas zovu na saslušanja, informativne razgovore, zatvaraju, u ludnice trpaju, a mračne snage - rade šta im je volja?... O, ljudi moji!... Kud li ovo vodi i na šta će izaći?!
- Zumrete, odo' ja da nam serviram ručak u kuhinji - Vera se podiže od stola, želeći promijeniti temu. - Samo se ti smiri, biće sve u redu.
PODIGAVŠI SE OD STOLA, načelnik dade rukom znak Sejdefu Bezdrobu da je sve u redu, pa priđe Zumretu: - Predlažem ti, druže stari, da sve ovo zaboraviš... I mi ćemo... Kao da se nije desilo... U ime starih vremena... U godinama si, imaš zasluge, to se ne zaboravlja, ali sada je najvažnije da mirno, bez uzbuđenja, provedeš starost...
Načelnik mu priđe i prijateljski položi ruku na rame: - Idi sad lijepo kući, odmori se od svega, a onda nastavi penzionerski život... Zaslužio si, čovječe, da se odmoriš, da uživaš u onome za šta si se borio...
- Ali,šta ćemo,čovječe, sa svim ovim što se?
- Ne brini za to - blago ga prekide načelnik. - Vjeruj u to da mi znamo i šta ćemo i kako, imamo metode, nova su vremena, novi stil rada... Ne brini, samo ti idi kući... Mirno spavaj!
NE ČUJE, JER JE NE SLUŠA, Zumret Veru, ne vidi, jer ne primjećuje, da ona ode u kuhinju, nije registrovao ni njen prijedlog da ručaju. On je opsjednut svojom brigom: - I porodicu su mi upropastili!... Uvalili mi reakciju u porodicu!... Sin izdao oca, majku, zemlju, narod... Stupa u brak s reakcionarnim Zapadom!... Vezuje se prstenom, bračnom zajednicom, svetinjom ovog društva, za obavještajnu reakciju!... O, ljudi, šta sam doživio!... Ne, ne, neće njima uspjeti da nas drugi put ubiju!... Ne, ne, Zumret Čekić to neće dozvoliti!... Neću dopustiti da me zarobe u procjep!... Idem iz procjepa!!!
Vera je bila u kuhinji, stvarno je mislila da će, pozivom na ručak, smiriti Zumreta. Vjerovala je u to. Mislila je da je to rješenje.
NIŠTA U ŽIVOTU NIJE IZVJESNIJE od neizvjesnosti i ništa sigurnije od nesigurnosti. Ništa nije toliko izvjesno kao nesigurnost i toliko sigurno kao neizvjesnost. U bilo kom stadiju života, u bilo kojoj situaciji, čovjek ima raskošan izbor prilika da se u to uvjeri. I da se osvjedoči u svoju nemoć, obično grubo i bolno suočen s neizvjesnošću i nesigurnošću. S vrlo izvjesnom neizvjesnošću i sa veoma sigurnom nesigurnošću... Sve što u životu radi, kako god se ponaša, čega god se lati, svodi se u čovjeka na nastojanje da umanji sigurnost nesigurnosti i da na podnošljivu mjeru svede izvjesnost neizvjesnosti. U čemu, naravno, češće ne uspije, nego što mu to pođe za rukom. Da nije tako, ovaj bi globus bio mnogo sretniji, ljudskiji i ljepši, ne bi bio ovako duboko preoran zlom, stradanjem, nesrećom, nepravdom...
Zumret Čekić je, i zbog toga, odlučio da stvari uzme u svoje ruke. Nije se tu više imalo šta čekati. Em su od gotovine napravili veresiju, a ima tome već šest-sedam godina, koliko je prošlo od vakta kad je došla demokratija, em se vidi da je sve veća (i skuplja) iluzija očekivati da glave i ruke onih koji u životu nisu ni kokošinjac napravili - o mutvaku ili nečem ozbiljnijem da se i ne govori - umiju napraviti državu... Uostalom, kako ćeš od onih koji su do juče međusobno ratovali, režali jedni na druge, nacionalno napaljeni, izdijeljeni i u mržnji ogrezli, preko mušica pušaka se bijesno gledali, kako ćeš očekivati da oni sada - u nametnutom miru - žive zajedno, razumiju se, sarađuju, vjeruju jedan drugom i, povrh svega, izgrade državu po evropskim urnecima?... Nemoralno, neodgovorno i nepošteno bi bilo išta dalje čekati. Nema se tu više šta čekati! - rekao je Zumret samom sebi. Štaviše, zastidio se zato što je dosad čekao. Zašto? Čemu? S kojim opravdanjem je čekao? - pitao se Zumret, istovremeno ne dopuštajući da mu iz glave ishlapi njegovo dugo, bogato, nerijetko poučno iskustvo, koje je onomad - prošlo je otad više do tri decenije - naprasno prekinuto. Naprasno i nasilno. Oni koji su, potom, došli i na njegovo i na mjesto plejade njegovih drugova - revolucionarne plejade boraca za novi svijet, kojima su, taman što uzletješe visoko, bezdušno potkresali krila - pokazali su se i neznalicama, i nesposobnjakovićima, i naivnim i plitkoumnim. Da nije tako, zar bi dopustili da o n a k v a zemlja propadne, u krvi i zločinu se razvali, u nesreći i tragediji utopi? Zar bi život pretvorili u ružnu imitaciju života, po obrascu dan-komad? Zar bi naizvrat okrenuli sve ono lijepo i vrijedno, što se imalo i što se činilo neprolaznim, trajnim, nepoderivim? Ne, ne i ne!...On, Zumret Čekić neće dozvoliti da bespomoćan i pasivan stenje u procjepu - pa, kud puklo da puklo!
REZAK, GLASAN PUCANJ, nemalo je uplašio Veru. Iz ruke joj na pod ispade tanjir. Vrisnula je preplašeno. Znala je, jer je lako bilo pretpostaviti, šta to znači.
Istrčala je panično iz kuhinje i banula u sobu baš u trenutku kad se na vratima hodnika, teturajući se i s bolno-gubitničkim izrazom lica, pojavio Zumret. U samrtničkom hropcu, dok mu se na prsima širila crvena krvava mrlja, fatalno mijenjajući boju bijele košulje, Zumret se naslonio na zid, a onda počeo kliziti naniže. Podigao je lijevu ruku i, u grču rastanka od života, zakačio i oborio veliku reprodukciju krda mamuta, obješenu na zidu kod vrata.
- Oprosti, Vera - krkljao je u hropcu. - Nisam više... Nisam više mogao da...
Nije završio misao. Posljednji put je uzdahnuo, pa izdahnuo, glava klonu na prsa, ruke se opustiše, a tijelo beživotno kliznu na pod.
ISTOVREMENO, SVAKO IZ SVOJE sobe, panično su dotrčali Maja i Danko. Kad su ugledali prizor, ukočiše se - Maja kriknuvši, Danko nijem i uplašen:
- Mama, šta je to... Tata!!!... Tata!!!
Pritrčavši Zumretovom tijelu, sage se, hoteći mu pomoći.
- Ne vrijedi ti, Danko, sine... To je kraj!... Njemu više nema pomoći... Izgleda da se drukčije nije moglo završiti!
(Narednog ponedjeljka novi roman, pod naslovom: Ubiću te dušo) |
