|
Roman "Internovina" u nastavcima 2011.
Drugo umiranje mamuta (XXXI)
Piše: Zlatko DUKIĆ/26.12.2011.
ZAPANJENA, ZBUNJENA, UKOČENA pored kreveta, u snopu svjetlosti lampe s noćnog ormarića, zaboravljajući - u žaru šoka i gustišu bespomoćja - da je potpuno gola, Dženi je, poslije onog Jao, ko ste vi?, uspjela uplašeno dodati još samo: - Vi niste moj darling?
Naravno, Danko je vrlo dobro znao da nije ničiji, pa ni njen darling. Isto tako dobro je znao da ga je sve ovo potpuno otrijeznilo i da je obilna količina vina, koju je s drugovima iz gimnazije onako talentovano istresao u se prije par sati, odjednom - isparila, kao da nikad nije ni postojala...
- Da, tačno - mirno i koncentrisano je odgovorio - ja nisam vaš darling, ali ni vi niste moja šaci!
Zbunjena, Dženi je i dalje stajala ukočeno pored kreveta, gola i paralizovana, ne znajući šta će. Strah je, istina, postajao sve manji, vidjela je da joj nikakva opasnost ne prijeti, a i to što joj se malo prije dogodilo s darlingom koji nije bio njen darling - nije bilo ni za bacanje...
- Mislim, gospođice, da je u pitanju zabuna - procijedi Danko.
- Molim? - Dženi se prenu. - Ne razumijem.
- Ja sam zapravo, htio doći svojoj šaci, svojoj Helgi, pa sam, onako u mraku, greškom došao na vrata ovog stana... Izvinite...
- Ništa, ništa - Dženi je sve manje zbunjena, čak se osmijehnula, a i sjetila se da je gola i da bi, na tom mjestu, red bio makar pokrivačem sakriti neke delikatnije dijelove tijela.
- Nećete mi to zamjeriti, nadam se - Danko nastavlja, izvinjavajući se, tražeći usput razbacane komade odjeće i pokušavajući se dovesti u red.
- Ne, ne - odgovara Dženi.
- Šta ćete, zabuna... Desilo se, sada ne možemo nazad, niti se išta da ispraviti i promijeniti - nastavlja Danko, oblačeći se. - Nadam se da vas nisam ni povrijedio, ni uvrijedio...
- O, ne, ne, naprotiv! - s osmijehom odgovori Dženi. Ipak, očito, zadovoljna Dženi.
- Zahvaljujem vam se i još jednom vas molim za izvinjenje... Sad mi dopustite da odem...
- O kej - odgovori Dženi, stojeći i dalje na jednom mjestu, ne smatrajući potrebnim da se pomakne ili uradi nešto drugo.
- Još jednom hvala - Danko se ljubazno osmijehnu i blago nakloni, odlazeći. - Laku noć.
- Laku noć - odgovori Dženi, ostajući još skoro čitavu minutu ukočena pored kreveta. Onda se prenu, nasmija samoj sebi, duboko uzdahnu i poluglasno reče: - A stvarno sam mislila da je to bio moj darling... Isti moj darling...
BAŠ U TRENUTKU KAD SU Mikola i Zumret stajali pored stručno oneviještenog Fuada Kukića, u sobu je banuo Danko. Zastavši u polutami, u kojoj nije raspoznao ni detalje prizora, ni likove prisutnih, Danko upali svjetlo.
- Gasi to, oca ti! - viknu panično Zumret. - Gasi domah!
Danko smjesta ugasi svjetlo, ne znajući ni o čemu se radi, ni u šta je banuo:
- Šta je ovo, ljudi? - upita, zbunjeno gledajući u Kukića, opruženog na podu, i u ostale, čije likove je, kako-tako, uspio razazanati.
- Šta te se tiče?! - odbrusi Zumret. - Tvoja raja, pa eto ti!
- Kako moja raja? - nejasno Danku.
- Elementi, eto to - oštro objašnjava Zumret.
- Kakvi elementi? - Danko zbunjeno vrti glavom, okrenuvši se Mikoli. - Čika Mikola, šta je ovo?
- Ne vrdaj, b i v š i sine, sve znamo! - zajapureno će Zumret, snažno Danka hvatajući za ruku i vodeći ga ka stolici, na kojoj je, do malo prije, za stolom sjedio Kukić, obasjan snopom svjetla lampe. - Sjedi der ovdje!
Sad već ne samo zbunjen, već i uplašen, Danko se okrenu Veri:
- Mama, šta se ovdje dešava?... Objasnite mi, zaboga, šta je sve ovo?
- Sine, znaš... Ovaj... Ja... - Vera muca, ne snalazeći se.
- Ženo, ti nisi zadužena za objašnjavanje! - grubo joj se obrati Zumret. - Tvoje je da vodiš zapisnik i ništa više!
- Ali, tata, šta je... -Danko se uzvrtio na stolici.
- Ni riječi više, Danko! - prekide ga Zumret, nagevši se prema njemu. - Samo odgovaraj na pitanja...
Onda se uspravi, odmaknu korak-dva od stola i, važnim glasom čovjeka neprikosnovenog gospodara situacije, okrenu se Mikoli i Tahiru, pokazujući Kukića:
- Vas dvojica, nosite ovog elementa u špajz i zaključajte ga!... I za njega isti tretman k'o i za onu Švabicu: tri dana bez hrane i vode!
- Švabicu?! - poskoči Danko. - Koju Švabicu?... Da nije riječ o mojoj Helgi?
Tahir i Mikola odmah izvršiše nalog: iznijeli su Fuada Kukića u hodnik i u špajz.
A Zumret je poskočio, kao u najvećoj radosti, jer je Dankovo pitanje bilo, po njemu, željeno kompletiranje slike:
- Aha, prizn'o si, znači, da je tvoja?... - zapištao je, unoseći se Danku u lice. - Kupila te, a?... Zavrbovala te za njihovu obavještajnu službu?... Kupila te za šaku pišljivih deviza i za onu stvar među nogama?!... O, bruko moja i sramoto!... Zar rođenog oca tako osramotiti i uništiti?!... O, šta sam doček'o pod stare dane?!
DANKO SVE TO PRIMA uz rapidan rast zbunjenosti, straha, nedoumice, nesnalaženja...
- Mama, o čemu on to govori? - okrenu se zbunjenoj Veri. - Šta je učinio mojoj Helgi?... O kakvoj obavještajnoj službi on to?... Kakva sramota?... Ko je koga kupio?... Mama, šta je njemu?
Pod pritiskom Dankovog očajničkog pogleda, Vera nijemo, u strahu, gleda u Zumreta, pa u Danka, pa opet u Zumreta i samo bespomoćno sliježe ramenima.
U to će se u sobu vratiti Tahir i Mikola, koji, mašući pendrekom, odlazi na položaj - osmatračnicu kod prozora.
- Tahire, snimaj! - naredi oštro Zumret - a ti, ženo, piši...
- Ali, tata, molim te - zbunjenost Damirova je na sve višem nivou, s vidljivim znacima očaja - hoćeš li mi, molim te, objasniti...
- Za tebe ja ovdje nisam nikakav tata! - prekida ga grubo Zumret - nego zvaničan državni organ, koji vodi istragu protiv tebe, momče, osumnjičenog za izdaju zemlje i za prodaju zapadnim obavještajnim agenturama!
Preneražen, zinuvši od nemoći i zaprepaštenja, tek sada je Danko uspio da, bar mu se to činilo, shvati o čemu se radi:
- Ali, tata...
- Ni riječi više! - Zumret sada već viče. - Odgovaraj samo na pitanja!...
Onda ignorantski okrenu Danku leđa, kako, po njemu, i priliči suverenom gospodaru situacije, stavi ruke iza sebe, priđe ormaru, otud uzevši treću faciklu - Dankov dosje, pa se vrati stolu, obraćajući mu se oštro, zvanično:
- Ime i prezime?
- Ali, tata, čovječe, šta je tebi?
- Bez riječi, osumnjičeni! - oštro odvraća Zumret. - Ima li osumnjičeni namjeru da sarađuje ili ćemo morati primijeniti druge, oštrije mjere?
Vera je, sjedeći za stolom u ulozi zapisničara, iskoristila trenutak kad je Zumret okrenuo leđa Danku, da se nagne prema njemu i šapne mu:
- Danko, sine, poslušaj ga...Bojim se da je on...
Nije završila misao, samo je kažiprostom pokazala na sljepoočnicu...
Danko je shvatio o čemu se radi i odlučio da pristane na tu, po njemu, sumanutu igru:
- Dobro, kad je tako...
(Nastaviće se narednog ponedjeljka) |
