Optimus Template

Drugo umiranje mamuta (XXX)

Piše: Zlatko DUKIĆ/19.12.2011.

- Ali, ljudi...
- Savjetujem osumnjičenom da se kontroliše, ponaša pristojno i da sarađuje sa zvaničnim državnim organom! - strogo nalaže Zumret. - Svako pružanje otpora će biti okvalifikovano kao ozbiljno otežavanje istražnog postupka i biće, kao nova okolnost, pridodato optužnici!
Još bespomoćniji i još definitivnije zapanjen, kad je i ovo čuo, Kukić je imao snage još samo za to da nasuho, nijemo i u grču otvara usta, iz kojih ništa nije uspijevalo izaći. Ni glas...
TRUDEĆI SE DA NJEGOVA šaci, ni ovog puta, ne bude razočarana, dakle dajući, po navici, sve od sebe, Danko još, doduše, nije mogao da se pohvali zaključkom kako je ono pijanstvo bitnije iz njega ishlapilo. Ali, zato je, sav sretan, samom sebi morao priznati da je iznenađen snagom, koju je iščačkao iz nekih svojih nevidljivih, skritih zaliha, a za koju je, snagu, do prije desetak minuta, mislio da je skroz beznadežno iskopnila - dok se onako jedva penjao stepenicama, bojeći se da se nikad neće uspeti do cilja...
U isto vrijeme, i druga strana - koju je, tokom rasplamsavanja i g r e, Danko više puta strasno oslovio sa šaci, što je bilo uobičajeno i što je, zacijelo, u neku ruku imalo i ulogu afrodizijaka u njegovim odnosima s Helgom - ni u čemu nije htjela da zaostaje. Naprotiv, na momente se, čak, činilo da je ozbiljna konkurencija u nadmetanju u toj visokooktanskoj i g r i s Dankom, i kad je o snazi, o volji, i o maštovitosti i o nesebičnom davanju riječ. Autentičnom, nesvakidašnjem, pa zato još više dobrodošlom, ako se zna da je šaci upravo izronila iz dubokog sna, i to na najslađi mogući način - u romantičom ambijentu poluzamračene, tople sobe, u kojoj se, u takvoj kakva je sada bila, ništa drugo, bolje, ljepše i poželjnije i nije moglo dešavati.
... - Bila si divna, šaci - odhuknu Danko, na kraju i g r e i poslije stizanja na željeni cilj. - Neponovljiva si bila, šaci... Kao da to nisi bila ti... Kao da je to bio neko drugi, neko nov, dosad nepoznat...
- Oh, darling - odhuknu prezadovoljna šaci...
- Darling?! - ukoči se Danko, jer mu tek sad postade jasno da ga, cijelo vrijeme, pogotovo tokom malopređašnje poludivlje, uspaljene i g r e, njegova šaci uporno oslovljava sa darling. - Rekla si darling?
- Da, darling, rekla sma darling!
Danko je, i inače, već bio na najboljem putu da se rastrijezni, a uz slatko omamljujući osjećaj minulog okršaja, čijom plovidbom nije morao biti ništa drugo nego prezadovoljan, i u svijesti su mu se stvari sve bolje počele sortirati... Zato odluči da malo pažljivije, iako u polumraku sobe, pogleda u šaci... Što je, u isto vrijeme i s istim razlogom, učinila i druga strana...
Ne bijaše to dovoljno, pa šaci posegnu za lampom na noćnom ormariću pored kreveta, upali je i - uplašeno vrisnu, kad vidje da darling nije darling, pa, još uplašenije, iskoči iz kreveta:
- Jao, ko ste vi?!
- A ko ste vi?! - odgovori darling, s istom mjerom iznenađenosti i zaprepaštenja, ali i ne pomišljajući da je to razlog zbog koga bi trebalo panično iskakati iz kreveta.
-IME I PREZIME OSUMNJIČENOG? - Zumret pita, hodajući ukočen, važan, moćan.
Kukić bespomoćno otvara usta. Nasuho.
- Ime i prezime?! - glasnije ponovi Zumret.
- Fuad Kukić.
- Zanimanje?
- Doktor elektrotehnike.
- To ti je zvanje, na to ćemo kasnije doći - odbrusi s visine Zumret. - Pit'o sam za zanimanje osumnjičenog!
- Radim na fakultetu, kao profesor...
- Gdje je odbranjen doktorat iz elektrotehnike?
- U Engleskoj.
- Aha, tu smo! - poskoči Zumret. - U Engleskoj, znači?... Da li se osumnjičeni, osim naučnim radom, bavio još nečim, za vrijeme svog boravka u Engleskoj?
- Ničim određenim... Nisam, jednostavno, imao vremena ni za šta drugo...
- Upozoravam osumnjičenog - osupnu se Zumret strogo - na obavezu da istinito i samo istinito govori... Prema dokazima, kojima raspolažemo, osumnjičeni je u toku boravka u Engleskoj imao kontakte s predstavnicima obavještajne službe...
- Ali, čovječe - poskoči Kukić, prekidajući Zumreta - šta vi to pričate?!... Ne budite ludi!
- Opa, opet vrijeđamo zvaničan državni organ!... To bi moglo loše da se završi po osumnjičenog!
- Ali, čovječe, sve to što govorite su najobičnije besmislice! - Kukić se brani. - Ja sam tamo otišao kao stipendista...
- Upozoravam osumnjičenog - prekida ga grubo Zumret - na to da raspolažemo nepobitnim dokazima... Uz sve uvažavanje načela humanog i demokratskog postupka s osumnjičenim, moram reći da svako otežavanje istrage, predstavlja direktno kočenje i odbijanje saradnje sa zvaničnim organom zemlje, protiv koje je osumnjičeni beskrupulozno ustao u svojoj mračnoj djelatnosti, te da to za sobom povlači neizbježno oštre sankcije!
- Vi, stvarno, niste normalni! - okuraži se Kukić još više, pa sad već i viče. - Znate li vi, uopšte, šta govorite?!
- Dobro, kad nećeš da priznaš, elementu, prelazimo na dokaze, koje smo pribavili - hladno, ne slušajući i ne reagujući na žučnu Kukićevu rekaciju, nastavlja Zumret, mirno listajući po facikli, koju je stavio na sto, pa otud izvadi jedan papir. - Uzmimo, na primjer, ovo: dana 26. ovog mjeseca, prije četiri dana dakle, oko 17 sati, vodio si, elementu, razgovor s osobom pod uobičajenom šifrom Dženi. Rekla ti je, citiram: Dolazim uskoro, pripremi se!... Odgovorio si, citiram: Dođi, draga, jedva čekam da budemo zajedno!... Eto, to je, vidiš, dokaz, i to jedan od najubjedljivijih... Šta je Dženi mislila pod onim pripremi se i šta si ti htio reći onim jedva čekam da budemo zajedno?... Hoće li osumnjičeni odgovoriti?
- Ama, čovječe, to mi je djevojka! - nemoćno odvraća Kukić. - Valjda je normalno da se pripremim za njen dolazak i da zajedno...
- Aha, tu sam te ček'o! - skoči kao oparen Zumret, prekidajući ga. - Priznaješ, sve, znači, priznaješ?... Čuj njega, djevojka... Dženi, pa djevojka?... Kako to, uopšte, može biti?... I zašto si ti, molim te, tražio djevojku u Engleskoj, a?... Zašto, ako ne zbog špijunske aktivnosti?... Jer, normalan čovjek, ako je patriota, ako je iskreno odan svojoj zemlji, ako joj želi dobro, on djevojku nađe ovdje, u rođenoj zemlji, ima djevojaka na sve strane!... K'o da dobrih djevojaka i ovdje nema?... Ali, ne, ne, gospodin bi malo u Englesku... K'o fol - djevojka... A zna se šta tako postiže Intelidžens servis!
- Gospođo, molim vas - bespomoćan i izgubljen, Kukić pogleda u Veru, kao svoj jedini spas. - Pokušajte bar vi da me razumijete...
- Čuj, momak - grubo mu se Zumret unese u lice - ne pravi se naivan i ne misli da smo mi budale!... U normalnim prilikama, to bi, možda, zaista bilo tako, to - momak i djevojka... Ali, pošto ovo nisu normalne prilike, a ti nisi običan čovjek, već inostrani agent, i to vjerovatno krupnog međunarodnog formata, jer imaš doktorsku titulu...
Naglo, odlučivši i da Zumreta više ne sluša i da, napokon, nešto preduzme, Fuad Kukić skoči i suknu prema vratima, usput vičući:
- Ma, pustite me, šta pravite budalu i od mene i od sebe!
Došao je do vrata, uspio je to nekako, želeći u hodnik izaći, zajedno sa stolicom za koju je bio vezan, ali - Mikola je bio brži i, vrlo snažno i stručno, odalamio ga pendrekom po glavi, a zatim po leđima...
- Ma, ku' si navro k'o krmak u mekinje, elementu jedan?!
Od udaraca, Kukić pade kod vrata kao pokošen.
- Izvini, šefe, al' mor'o sam ga mlatnut', umal' ne pobježe - Mikola se kao pravda Zumretu.
- Dobro, Midžo, šta ćeš, kad se već drukčije nije moglo, nisi im'o izbora...
(Nastaviće se narednog ponedjeljka)