|
Roman "Internovina" u nastavcima 2011.
Drugo umiranje mamuta (XXIX)
Piše: Zlatko DUKIĆ/12.12.2011.
 NOSEĆI GA U RUCI KAO Bog zna kako vrijedan i važan trofej, Tahir se s bokalom vode pojavi na kuhinjskim vratim i zadovoljan reče: - Evo je, šefe, friška voda, ubila se za tuširanje! Zumret uze od Tahira bokal, ne obraćajući posebnu pažnju na njegov posve diletantski skrojen reklamerski nastup, i priđe Kukiću, čija glava je klonulo pala na sto. S visine od otprilike metar iznad stola, poče, u debelom mlazu, izljevati sadržaj bokala na Kukićevu glavu i vrat...
- Hej, šta je to?! - skoči, trgnuvši se, Fuad Kukić, braneći se rukama od iznenadne elementarne nepogode. - Je l' to kiša?... Gdje mi je kišobran?
- Mikola, veži ga za stolicu! - naloži Zumret.
Mikola odmah postupi po narađenju: čvrsto uze Kukića za ruke, vrati ga u sjedeći položaj i primiri čvrstim vezivanjem za stolicu:
- Stan' der malo, burazere... Što si mi se tu uzjogunio k'o prdež?!... Kad si se umio tol'ko naljoskat', moraćeš, jebote, sad i ovo podnijet'!
- Uh! - bilo je sve što je kukavni Kukić uspio istisnuti iz usta, došavši malo sebi, pošto je prethodno bio dobro okupan punim bokalom vode. - Izvinite, a gdje sma ja ovo, ljudi?
- Na sigurnom si, elementu, na sigurnom! - hladno i strogo mu odgovori Zumret.
- Molim?! Šta kažete?! - Kukiću, naravno, to ništa manje nejasnom nije učinilo situaciju u kojoj se nalazi. - Kakav elemenat pominjete?... Hemijski ili neki drugi elemenat?
- Ne pravi se mutav, momče! - graknu Zumret, sad već na ivici strpljenja. - A to kakav si elemenat, to treba da utvrdimo... Zato smo tu da to otkrijemo!
- Izvinite, ali... - Kukić zbunjen, u neprilici gleda čas ukočenog Zumreta, čas Tahira, koji bdije nad magnetofonom, čas Veru, koja čeka da počne zapisivati, a onda u Mikolu, koji se vratio stražarskom mjestu kod prozora, ne zaboravljajući cijelo vrijeme prijeteći vaspitno vitlati pendrečinom, koju je spretno držao u rukama.
- Ne vrijedi ti, momak, ništa ti ne vrijedi! - Zumret mu ubrk ispaljuje činjenice. - Otkriven si!
Da bi djelovalo što uvjerljivije to što je Kukiću velikodušno otkrio da je otkriven, Zumret mu pokaza fasciklu:
- Imamo sve dokaze protiv tebe!... Tu je sve: snimci telefonskih razgovora, i to uglavnom sa inostranstvom, prevodi pisama i razglednica, koje si dobijao, kao šifrovana uputstva za posebne zadatke, strana štampa... Ukratko, momče, prikupili smo kompletan tvoj propagandni materijal... Sve je jasno, piše sve crno na bijelo. Nema zagonetke, enigma je riješena: zavrbovani doktor elektrotehničkih nauka Fuad Kukić, za vrijeme jednogodišnje specijalizacije u Londonu, dok ga je zemlja željno očekivala kao stručnjaka, koji će biti jedan do oslonaca njenog daljeg svestranog razvoja, prodao se sramno reakciji, postao agent zapadnih obavještajnih krugova!... Kapitulir'o sramno pred mračnim silama!
ŠTO ZBOG OMAMLJUJUĆEG PIJANSTVA, što zbog vrlo podsticajnog mraka spavaće sobe, narušavanog, ako ne i ukrašavanog jedino ravnomjernim, nešto dubljim disanjem žene, pored koje se našao u krevetu, tek - Danka iznenada spopade potreba za tim da bude aktivan, da pokuša uložiti maksimum napora, ne bi li savladao barikadu od pijane nemoći i maliganske utrnulosti...
- Oh, šaci, tako si topla! - prostenja on gladno, osjećajući i da nešto manje zapliće jezikom i da mu pažnju privlače sasvim konkretni predmeti njegovog mogućeg predstojećeg dejstva.
- Oh, hmmm - iz dubokog sna, umjesto samo iz dubokog, glasnog disanja, izađe iz ženskog tijela, kome se prislonio, opijen ovog puta zamamnom toplinom ispod pokrivača, ambiciozni i sve preduzimljiviji Danko.
- Tako sam te poželio, šaci - mumlja on, prilično razgovjetno, rukama to želeći odmah velikodušno dokazati. - Kao da mi sinoć nije bilo dovoljno... Oh, šaci, kako ti je meka i topla koža... Kao svila je...
- Oh, darling - u snu, a ubjedljivo kao da je na javi, prihvata i odvraća snen glas iz ženskog tijela, kojim se Danko nadahnuto bavi.
A kako se to nadahnuto bavi?
Smatrajući odveć indiskretnim, da se ne kaže nepristojnim, ulazak u detalje, na ovom mjestu ćemo samo naznačiti osnovne repere, koji će prosječno maštovitom čitaocu biti sasvim dovoljni... Pogotovo kad takav čitalac, u nastavku, sazna da je Danko, u jednom trenutku, pošto je rukom pronašao konkretan, opipljiv cilj, prostenjao:
- Oh, šaci, tako si vrela!
Na šta je pretpostavljena šaci, koja nikad prije nije bila šaci, ali stvarno jeste vrela, pospano otvorila oči, ne znajući da to uz nju nije onaj koga očekuje i ko se podrazumijeva, imajući snage samo za to da mazno prošapuće:
- Znala sam da me nećeš razočarati, darling!
DUGE TRI SREDNJOEVROPSKE sekunde, trajala je mučna tišina - u kojoj je prijeteći odjekivao eho Zumretovih riječi. Izgleda da je to bilo presudno, jer je pomoglo da Kukić naprasno dođe sebi, i da, iako pijan, shvati da se to što je čuo - odnosi na njega, a ne na nekog drugog ili trećeg...
- Ama, čovječe - uzjoguni se sad on, ćuteći se znatno manje pijanim - o čemu vi to bulaznite?!
- Opa, sad još i vrijeđamo zvanični državni organ?! - Zumret se osupnu, kao podboden. - Vera, piši sve to... Tahire, je l' se i ovo snima?
- Snima se, šefe, snima se, ne brini!
- Ama, ljudi, je l' ja ovo sanjam, je l' se ovo meni samo priviđa od pića?!
- Ne sanjaš, elementu, niti je ovo priviđenje od pića! - grubo odgovori razmahani Zumret. - Ovo je surova stvarnost, s kojom si se jednom morao suočiti!... A to što vrijeđaš zvanični državni organ... Upozoravam te, to će samo još više otežati tvoj ionako beznadežan položaj!
- Položaj?!... Beznadežan položaj?!... Kakav položaj, ljudi! - sve manje pijano zijeva jadničak, sapet u Kukiću.
- Beznadežan položaj čovjeka, protiv koga se upravo vodi istraga zbog izdajničke djelatnosti, usmjerene protiv rođene zemlje!!!
- O, Bože, zar je ovo moguće'! - zapanjeni Kukić vrisnu, činilo se da se potpuno otrijeznio. - Zar, zaista, nisam pijan?... Molim vas, mogu li dobiti cigaretu?
- U redu, to može - Zumret mu priđe i dade cigaretu. - Tahire odveži ga, elemenat je, izgleda, spreman na saradnju... Mislim da će biti miran.
Dok ga Tahir odvezuje, Zumret Kukiću pripaljuje cigaretu, iz koje ovaj gladno povuče nekoliko jedva dočekanih dimova:
- Molim vas, ljudi... Ne poznajem vas, osim vas, komšija Zumrete... Nedavno sam doselio... Ali, ovo zaista... Ako je u pitanju neka šala, mislim da je duhovitosti bilo sasvim dovoljno i sad bih pošao na spavanje... Sutra me čeka naporan dan...
- Pardon, pardon! - poskoči i ošto uzvrati Zumret. - Neće to baš tako ići!... Zar ti još nije jasno za šta si osumnjičen?
- Ama, za šta sam to osumnjičen, o čemu vi to?... Znate li vi, uopšte, ko sam ja? - uzvrpolji se Kukić, nešto odvažnije.
- Znamo, znamo i previše - samouvjereno odgovori Zumret. - Imamo čitav dosje!...
Uzevši fasciklu, važno je podiže i tutnu Kukiću pod nos:
- Ovdje su svi potrebni dokazi tvoje saradnje sa obavještajnim centrima... Najčešća šifra, kojom se služite... - Zumret zastade, preturajući po papirima. - Aha... Evo je... Najčešća šifra je Dženi... Na kraju svih poruka, koje si dobijao, uvijek piše šifra Voli te Dženi... Malo naivno, ali jasno k'o dan!
- Ne budite smiješni, ljudi - nemoćno, tako reći kiselo se nasmija Kukić, ne vjerujujući u sve ovo što mu se dešava. - To mi je prijateljica iz Engleske... Intimna prijateljica... Valjda, zaboga, smijem da se dopisujem?
- Smiješ, kako da ne - odvraća Zumret. - Ali, ovo je, momak, mnogo više od običnog dopisivanja!... Ovo je dokaz obavještajnog rada, a to znači opasne podzemne aktivnosti!... Nemoj mi, Boga ti, samo reći da za sve ovo nisi znao i da svjesno nisi postao udarna pesnica specijalnog rata Zapada protiv naše napaćene zemlje?!
(Nastaviće se narednog ponedjeljka) |
