|
Roman "Internovina" u nastavcima 2011.
Drugo umiranje mamuta (XXVIII)
Piše: Zlatko DUKIĆ/05.12.2011.
 ONDA VERI OKRENU LEĐA, poručujući da je završio s njom, pa se opet posveti Helgi: - Dobro, curo, vidim da si tvrd orah... To sam i očekiv'o, jer si sigurno prošla one vaše specijalne škole... Bilo bi mi, čak, i čudno da te odma' možemo slomiti... Ali, znaj, osim Mikolinih golootočkih batinaških metoda, imamo mi i druge načine... Midžo, vodi je u spavaću sobu i zaključaj vrata... Privremena presuda, dok se elemenat ne odobrovolji za razgovor i priznavanje, glasi: tri dana bez hrane i vode!... Je l' jasno?
- Jasno, šefe - Mikola klima glavom, pomaže Helgi da se digne od stola i dovodi je ka vratima hodnika. - Je l' da je vežem, šefe?
- Samo ruke i noge, i to čvrsto.
- U redu, šefe - reče Mikola odlazeći s Helgom, koja se nemoćno opire, jedino riječima pokušavajući nešto: - Kakav je to način, molim vas?!... Žaliću se ambasadi svoje zemlje!
TEK KAD JE IZAŠAO IZ taksija pred ulazom u svoju zgradu, Danko Čekić je shvatio - koliko je pijan. Ne samo da se jedva držao na nogama i ne samo da mu je u glavi brujalo, grmilo, kao mamutski vodopad, koji se obrušava iz nedokučive visine, već je - kad je pokušao rukom pogoditi bravu na ulaznim vratima - tek od šesti put uspio.
Unutra, u haustoru, nije ni pokušavao da pronađe prekidač i da upali svjetlo. Polutama hodnika, naziranje stepenica, kretanje uzbrdo - bijahu to mutne, drhtave, nesigurne slike, koje su do njegove utrnule svijesti dopirale kao bolna jeka koraka, koje je činio, disanja, koje mu je bilo isprekidano, i nemogućnosti da glavu drži mirno i da spriječi njeno klaćenje čas na lijevu, čas na desnu stranu, pa onda naprijed, pa nazad...
U magnovenju, ali i to u obliku mutne, daleke slike, pade mu na um Helga. Da li da joj pokuca na vrata?... Ne, ne, ni govora... Zar da me vidi ovakvog?... Šta bi pomislila?... I šta bih joj ja mogao ovakav?... Neupotrebljiv sam...
Čitave četiri minute je trajalo Dankovo naporno, mučno savladavanje šesnaest stepenica - od prizemlja do prvog sprata. Kad je došao na proširenje na stepeništu prvog sprata, sinu mu da bi, ipak, mogao bar pozdraviti svoju Helgu... Tek toliko da joj se javi... Obradovaće se...
Nesiguran u hodu, klatećeg tijela, glave koja je nastavljala da mlatara, prišao je vratima. Po inerciji, sasvim mehanički, dohvatio je bravu. Vrata nisu bila zaključana. Vrata Danko, zapravo, nije ni vidio. Samo ih je naslutio. I pogodio.
Zato nije vidio ni natpis stanara tog stana na vratima. Crna slova na bijeloj pločici: Fuad Kukić.
SAMO ŠTO JE MIKOLA IZVEO Helgu, Zumret se sjeti da upita Veru:
- Znaš li, možda, ženo, gdje ti je sin?
- Ne znam, Boga mi... Jutros je otišao na posao i nije se vraćao.
- Aha, tako znači - viknu Zumret. - I on će biti saslušan, čim se vrati!
- Ali, pobogu, Zumrete, kako ćeš rođenog sina - začuđena i sve uplašenija je Vera.
- Ne govori ni je'ne, ženo! - Zumret zapovjednički podiže uvis desnu ruku. - On je izdajnik, on je prodana duša, zavrbovan je, ova ga je ženska uhvatila na onu stvar i okrenula oko malog prsta - za rad protiv rođene zemlje!. To se, ženo, nikome ne može oprostiti!
- Ali, Zumrete, čovječe - Vera je već zaprepaštena, budući da joj je jasno da Zumret ne popušta, niti to ima namjeru.
- Nema tu nikakvog ali!... Završili smo diskusiju na tu temu!... Dosad mi je bio sin, a odsad je elemenat i tu više nema nikakvog nagađanja!
Nemoćna, Vera se uhvati za glavu, nalakti i klonu na sto.
- Tahire, šta je s onim? - Zumret pokazuje na Kukića.
Tahir priđe trosjedu, nage se i oslušnu:
- Još hrče, šefe!... Pijan je, vala, k'o guzica!
U to se i Mikola vrati i podnese kratak raport:
- Eno je, šefe, leži na krevetu, mirna k'o bubica, plače, al' brzo će je to proći... Pokaz'o sam joj svoj pendrek i odma' se smirila.
- U redu, nego deder mi vas dvojica razbudite tu špijunsku pijanduru! - Zumret pokazuje na Kukića. - Napio se, misleći da će lakše proći u istrazi!... A, ne, ne, jarane, ne pali to kod mene!
- Boga mi, šefe, men' se čini da se on nije zbog toga napio - primijetiće Mikola, dok s Tahirom prilazi Kukiću. - Da vidiš samo kakva ženska je bila s njim u krevetu... P'jana, doduše, i ona, sva se usmrdila... Al', dobra, dobra k'o dva aviona, šefe!... I goli, oboje bili goli... Jedva smo ovom mudonji, s oproštenjem, drugarice Vera, obukli pantalone i košulju... A ona ne mrda, ništa nije čula, spava k'o oduzeta... A jest dobra, Bogo mili...
Iznoseći tu vrstu svojim impresija, Mikola je, istovremeno, s Tahirom popljuskao vodom Kukića, nastojeći ga podići.
Uspjelo im je to, jer se, u neko doba, iako pijan, Kukić ipak probudi, protrese glavom, uspijevajući se nekako dovesti - uz Tahirovu i Mikolinu pomoć - u kakav-takav sjedeći položaj.
- Ko je to?... Hej!... Halo, konobar!... Još jednu turu, molim!... I meni i mojoj Dženi po piće!...
Klonuvši glavom, Kukić je opet protrese, pa jedva nekako podiže, zijevajući:
- Hej, ko je to?... Šta je?...
Onda ugleda Tahira i Mikolu:
- Ko ste vi?... Jeste li vi novi konobari?... Dobro, dobro, ako ste novi... Nisam vas dosad vidio... Viski s ledom za dvoje, molim... Pazite, moja dama, moja Dženi, ona pije samo viski... I to vajt hors, molim... Nemoj... Hej, šta vam je?... Zašto me podižete?... Kuda idemo?... Zar je već fajront?... Zatvarate?
- Za tebe je fajront, momče! - pobjednički siguran, stojeći nasred sobe i držeći pod miškom fasciklu s njegovim dosjeom, likuje Zumret.
Jedva ga podigavši, Tahir i Mikola Kukića nekako dovedoše do stola i posadiše na stolicu, na kojoj je do malo prije sjedila Helga. Tahir mu odmah usmjeri svjetlosni snop stone lampe na lice.
- Hej, halo!... Ugasite farove tog auta! - viče Kukić. - Šta vam je, ljudi?... Ubi me svjetlo u mozak!... Gasi to, majmune jedan!
- Boga mi, šefe, s ovim će ići teško! - Tahir zabrinuto vrti glavom. - Il' je stvarno pijan il' se pravi.
- Ne brini ti ništa, Tahire... Im'o sam ja posla i s mnogo gorim zvjerkama!... Idi u kuhinju, donesi bokal vode, vidjećemo kakav će biti poslije kupanja!
NESPRETNO UŠAVŠI U predsoblje, Danko nije bio u stanju - s mutnom i nesigurnom predstavom svijeta oko sebe - da primjeti izvjesne razlike u rasporedu stvari u stanu u koji ja banuo u odnosu na stan, za koji je mislio da je u nj ušao. Zato je, nespretan i očajno klimav na nogama, u hodu udarao u stvari, u zidove, u vrata...
No, ono najvažnije - gdje je spavaća soba - znao je, tu nije moglo biti zabune ni u pijanstvu... Iz debelih, neprozirnih, opojno mekih slojeva pijanstva, uspio je iščupati ostatak razuma, potrebnog za odluku da ne pali svjetlo. Romantičnije je, mislio je. I Helga će biti prijatnije iznenađena i zadovoljnija, ako joj se, u mraku, uvuče u krevet, prisloni uz nju, i... i...
Jedva je nekako, petljajući se odjećom, uspio da se raskomoti. U neredu je okolo razbacivao stvari, da bi, kad je došao do pantalona i košulje, odlučio da tu stane, jer - zaključio je pijano - može se Helgi prisloniti i tako, nije to neka prepreka, obične pantalone i košulja...
U mraku spavaće sobe je naslutio veliki krevet. Nije baš najjasnije vidio njegov sadržaj. Ali, nije ni morao... Znao je ko je tu i znao je da ga jedva čeka. Polako, bez riječi, nesiguran i s teškom glavom, prišao je svojoj, lijevoj strani kreveta, lagano podigao pokrivač i uvukao se u krevet, pijano brundajući:
- Evo mene, šaci... Došao sam ti... hik... šaci...
(Nastaviće se narednog ponedjeljka) |
