Optimus Template

Roman «Internovina» u nastavcima-2010.

I z j a v a (XIX)
roman-ispovjed

Piše: Zlatko DUKIĆ/23.08.2010.
Posvećeno onima kojima su sve oteli. Sve osim nade.

- Tačno, prijatelju, i ja to mislim...
- Nekako bi se, možda, i moglo razumjeti, ali ne i prihvatiti, to da se povampireni fašizam i zločin, kad dođe sa strane, želi napiti tuđe krvi i uživati u nesreći, koju drugome nanosi... - Kako to misliš? - Pišti nejasno.
- Mislim da niko ozbiljan nije mogao, recimo u B-u, tvrditi da nema četničkih potomaka, koji su pristali da se pomire s tim da je njihovo vrijeme prošlo...
- Aha, to, sad mi je jasno.
- Da, ali, Pišta moj, zlo nije ni počelo od njih. S njima se ono samo pomamilo, ustajući iz polumrtvih...
- Nije mi jasno kako je svijet sve to dozvolio?
- E, dragi moj Pišta, tu i jeste kvaka... Ko ti kaže da nekom moćnom ili kvarnom mozgu u svijetu, a o svemu tome je i mogao odlučivati samo onaj ko je stvarno moćan, ali i kvaran, nije odgovaralo baš to da se mi raščerečimo i uhvatimo za vratove?
- Vidi, stvarno, to mi nije padalo na um!
- Meni, vidiš, jeste, a vjerujem ne samo meni... Nama je to moralo pasti na um - oštro dodam. - Jer, odavno, koliko znam, na ovom globusu nije baš uobičajeno da se države raspadaju onako kako se to prohtije nekom nakaznom umu... A nama se upravo to desilo. Moćnici iz svijeta su skoro nezainteresovano, možda i blagonaklono, gledali kako se sve to kod nas odigrava... I dalje to čine... Zato više i ne vjerujem da, negdje ispod žita, sve to nisu i malo pogurali!
- Kako misliš? - nejasno Pišti.
- Jasno je kako mislim, prijatelju... Jasno je k'o dan, da su neki centri moći, neke političke bratije i interesne oligarhije, jedva dočekali da bude razvaljena jedna, do juče stabilna i pouzdana država. Ona im se, takva kakva je bila, nije uklapala u interesne sfere, niti su imali pofit na njoj, takvoj. Jedino su, poderavši je po šavovima, nacionalnim prije svega, mogli imati koristi, bez obzira na cijenu koju ćemo mi platiti...
- Zar je i tako nešto moguće? - zinu Pišta.
- Ne samo da je moguće, prijatelju moj dobri, nego se meni, s ovo znanja, nešto pameti i iskustva što imam, to čini jedino vjerovatnim...
U dogovoreno vrijeme, u subotu je došao Rusmir. Pošto je već imao podatke iz naših pasoša, mogao je bez problema srediti sve potrebne formalnosti, vezane za naš predstojeći put. Odmah je rekao, ne čekajući da ga to upitam:
- U Austriju ulazimo preko mog kanala, imam svoju provjerenu šnjuru... Idete na garantno pismo, familiji u Lincu... U Salzburgu vas preuzima Zvezdana ...
Pozdravili smo se s Eržikom i Pištom, sjeli u Rusmirov mercedes i krenuli iz Harkanja.
Od Harkanja smo, odličnim mađarskim putevima, krenuli ka zapadu. Rusmir za volanom, Begajeta i ja pozadi - u prostranom mercedesu. Malo smo razgovarali. Rusmir je rutinski vozio, glavnim i sporednim putevima, koje je, očigledno, poznavao dobro.
- Trebalo bi da do austrijske granice stignemo za dva sata - rekao je u jednom trenutku.
Sljedeći sat nije progovorio ni riječ. A i tada se oglasio da bi nas pitao jesmo li za to da se odmorimo i svratimo na kafu. Pristali smo.
Popili smo kafu u restoranu, blizu mađarsko-austrijske granice. Nešto više od dva sata od polaska iz Harkanja, putem koji, očigledno, nije bio baš glavni, ali sasvim solidan, dobro održavan, ušli smo u neko selo, a onda, na njegovom kraju, prišli graničnim karaulama. Odvojene su bile - mađarska i austrijska, a između njih ničija zemlja od nekih stotinu-stotinu pedeset metara.
Kad smo, na kraju sela, bili na tristotinjak metara od mađarske karaule, Rusmir je zaustavio auto sa strane puta. Pogledao je na sat. Nisam pitao zašto to čini, niti mi je, i inače, to zaustavljanje izgledalo kao razlog za čuđenje. A još manje za zabrinutost.
- U redu je, možemo nastaviti - rekao je Rusmir, dvije-tri minute kasnije.
Mađarskom cariniku, na kome se nije primjećivalo da se poznaje s Rusmirom, ali ni da se prvi put u životu vide, naš vozač je samo mahnuo, na trenutak otvorivši prozor na svojim vratima i glasno ga - na mađarskom jeziku - pozdravio. Carinik mu je otpozdravio.
Austrijski carinik je mercedesu - naravno, s austrijskim registarskim tablicama - prišao bez policajca, koji je ostao da stoji sa strane. Rusmir mu je, kad je zaustavio vozilo, dao naše papire. Zatim je, u kratkim rečenicama, cariniku nešto objašnjavao. Razumio sam riječi pasport. Kod Rusmira su, podsjećam te, bili Begajetin i moj pasoš. Novojugoslovenski, sa novopazarskim adresama stalnog prebivališta... Na carinikov zahtjev, Rusmir je ponudio svoj, austrijski pasoš. Usput, vidio sam to dobro, u njega je diskretno gurnuo novčanicu od 100 njemačkih maraka...
- Eto, više problema, ni teoretski, ne bi trebalo biti! - raspoloženo kliknu Rusmir, kad smo, minutu kasnije, sigurno zajezdili teritorijom države Austrije.
Kroz Austriju smo išli sljedeća skoro četiri sata. Preko Graca. Rusmir je sada bio primjetno raspoloženiji i, zato, govorljiviji. Kao da je čekao moj šlagvort, u vidu pitanja:
- Ti, izgleda, poznaješ one na granici?
- Da - odgovorio je, ne krijući zadovoljstvo. - U suštini, zemljače moj, i u Evropi se ljudi ne razlikuju od nas. Svi vole biznis, a još više laku paru...
- Mislio sam da kod njih nije tako - odreagujem.
- Pogrešno si mislio, zemljače moj - Rusmir zvuči sigurno. - Nema tog državnog službenika ili činovnika, smrtnika od krvi i mesa, u bilo kojoj zemlji, koji će ostati nezainteresovan pred mogućnošću da, bez iakvog napora, za čas posla, zaradi stotinu marona... Vidjeli ste, uostalom, kako je to izgledalo...
Pedesetak kilometara pred Salzburg, stali smo kod jednog motela. Rusmir je, izgleda, razvijao multidisciplinarni biznis. Jedino je to moguće tumačenje prizora, koji se odigrao na parkingu pred motelom. Naš mercedes se zaustavio pored jednog parkiranog crvenog alfa romea. Čim smo stali, iz parkiranog vozila je izašao dobrodržeći četrdesetogodišnjak, uparađen, odijelo, kravata, skupe cipele, otmjeni maniri... Rusmir je izašao i srdačno se pozdravio s njim. Onda su zajedno krenuli ka mercedesovom prtljažniku.
Nisam mogao, sjedeći pozadi, najbolje vidjeti o čemu se radi, jer je Rusmir podigao poklopac prtljažnika, tako da je bio bezbjedan od znatiželjnih očiju. Ali, pretpostavljao sam da ne razmjenjuju kuharske recepte i da se ne radi ni o kakvoj humanitarnoj djelatnosti...
Sam Rusmir je, kad smo ubrzo krenuli dalje - poslije ponovnog, takođe srdačnog pozdravljanja s uparađenim vlasnikom crvenog alfa romea - ukratko objasnio o čemu se radi. Pri tome, moraš znati da ga ni Begajeta, ni ja nismo ni za šta pitali, jer, uostalom, što bi se to nas ticalo. On je sam osjetio potrebu da kaže o čemu se radi, iz čega sam ja zaključio da mu nije mrsko da pokaže koliko je uspješan, važan i spretan.
- Moj prijatelj Prljača, iz Jajca je. Inače, čekao je paket...
Ništa ne rekosmo. Ni Begajeta, ni ja. Iako bi logično bilo očekivati makar pitanje „Koji paket?".
Na nepostavljeno pitanje, Rusmir odgovori, nastavljajući priču:
Dugo se Prle i ja poznajemo i dobro sarađujemo u biznisu... On drži Njemačku i Austriju, ja Mađarsku i Češku... Zna se šta je čije i kako... Najviše mi se dopada što, k'o i ja, ne može smisliti one majmune, što dilaju drogu... Kad bi' im'o moć, ja bi' te zločince po kratkom postupku, pas im mater... Izvinite, gospođo... Prle je specijalizovao trgovinu oružjem, pa se tu dopunjujemo... Ja sam mu, usput, iz Harkanja dovezao paket heklera. To sad jako dobro ide u Evropi, a njemu usfalilo robe, jedva prati potražnju...
(Nastavlja se narednog ponedjeljka)