|
Roman «Internovina» u nastavcima-2010.
I z j a v a (XVII)
roman-ispovjed
Piše: Zlatko DUKIĆ/09.08.2010.
Posvećeno onima kojima su sve oteli. Sve osim nade.
 Sve ozbiljnije i sve intenzivnije, radio sam na tome da organizujem Begajetin i svoj put dalje. Djeca su nas redovno zvala. Potvrđivala su nam uporno da nema problema za azil. Njemačke vlasti su svakodnevno poboljšavale uslove za prijem, smještaj i zbrinjavanje.
No, morao sam, i pored želje da Begajeta i ja što prije krenemo na put, biti oprezan. Rekoh ti, svakakvog svijeta se vrzmalo po Harkanju.
Mnogo više onih kojima nisi mogao vjerovati, nego onih koji su zavređivali povjerenje. Mene je malo čudio tolerantan odnos mađarskih vlasti. Nije bilo ni mnogo policije. Ne može biti da oni nisu znali šta se sve dešava i u šta se Harkanj pretvorio... Kasnije ću, na jednom primjeru, vidjeti da su vlasti, zapravo, sve znale, ali i da su, do izvjesne mjere, puštale da se događa to što se događalo probisvjetima i hoštaplerima. Tek kad bi prekardašili, utrčavali bi na teren...
I tako sam, ipak na sreću, naišao na Rusmira S. iz Bihaća. S njim me, još na početku, upoznao onaj moj kukavni Teufik M., Rom iz B-a... Dugo Rusmira nisam vidio, a onda, jednog novembarskog dana, nabasam na njega. I to gdje - u dnevnoj sobi kuće i gazde kod koga smo Begajeta i ja stanovali... Tog dana sam svratio gazdi da platim kiriju. Ušavši u dnevnu sobu, vidim gazdu Pištu H. i Rusmira za stolom. Meze i pijuckaju. Raspoloženi.
- O, baš dobro da ste stigli, Raife - obradova se gazda i pozva me za sto. - Pridružićete nam se.
- Ne bih, gospodine Pišta, znate...
- Ma, nemojte mi, molim vas, samo reći da imate nekog posla - prekide me Pišta i doslovno dogura do stola. - Dozvolite da vas upoznam. Ovo je moj...
- Znamo se mi, čini mi se - upade mu u riječ Rusmir S.
- Znate se? - iznenađen je gazda Pišta.
- Da, upoznali smo se nedavno - odgovorim ja gazdi.
- O, baš mi je drago... Rus je, znate Raife, moj prijatelj i poslovni partner - dodatno me informiše gazda Pišta.
- Drago mi je.
-Kad sam vam, Raife, nedavno predlagao da, ako hoćete, pomognem supruzi i vama u vašem daljem putovanju, a rekoste mi da biste u Njemačku, onda sam imao u vidu svog prijatelja Rusa - raspilavio se gazda Pišta, kad je sjeo za sto i nalio i meni čašu vina. - Pretpostavljam da je to još aktuelno?
- Da, jeste, aktuelno je - odgovorim.
- E, onda je ovo krasna prilika da s Rusom sve utanačimo.
- A o čemu se radi? - znatiželjan je Rusmir.
- Već drugi mjesec, prijatelju, kod mene stanuju gospodin Raif i njegova supruga... Dvije kćerke su im u Njemačkoj. Oni žele da se pridruže djeci. Naravno, za to je potrebno imati određene papire, a u sve je potrebno uložiti i stanoviti napor - veze li, veze gazda Pišta.
- I izvjesnu količinu para, takođe - dodaje Rusmir.
- Svakako, svakako - smješka se Pišta.
- Tu nema nikakvih problema - samouvjereno, nekako mi se učini i uštogljeno, u svakom slučaju prenapuhano, isto k'o tuka puna govana, dodaje Rusmir. - Gospodin Raif treba samo da kaže šta hoće, kako, kada i na koji način... Plus kojim putem. Tehnički i geografski gledano.
- Ne razumijem - rekoh, jer, stvarno, nije mi, u prvi mah, sve to bilo jasno.
- Ne brinite, Raife, moj prijatelj hoće da kaže...
- Precizno rečeno - Rusmir grubo i s visine prekide Pištu, što mi je, automatski, bio čitak znak da je on, u neku ruku, njemu pretpostavljen ili, još jasnije rečeno, da Pišta od njega zavisi i da mu je u interesu da trpi njegovu bahatost - od vas zavisi kada ćete na dalji put, kojim drumovima i kojim prevoznim sredstvom. Možete birati voz, autobus ili osobni automobil. Razlika je evidentna, kao i cijena, svakako...
- Znači li to, gospodo, da nema prepreka da se to desi u kratkom roku?
- Da, da, svakako - gotovo poskoči Pišta, što me još više učvrstilo u uvjerenju da i on tu ima neku vrlo konkretnu računicu.
- U principu je tako - dodaće Rusmir, odlučivši da preskoči jednu stepenicu u međusobnoj poslovnoj komunikaciji i da mi se još više približi. - Zemljače moj, znate kako su ovo gadna i opasna vremena. Za tri dana, doći ćete s Pištom u čardu "Hungaria", tamo ćemo dogovoriti sve detalje...
Ne moram ti govoriti koliko se Begajeta obradovala, kad sam joj saopštio vijest o skorom putovanju. Spremila se i otišla u harkanjsku poštu i nazvala Selmu, da s njoj telefonom podijeli radost. Nije se osvrtala na moje upozorenje da ne žuri, nema potrebe, vjerovatno će nas tokom dana djeca nazvati... Ništa nije vrijedilo. Moja se Begajeta obukla i istutnjala.
Tri dana kasnije, Pišta je došao po mene. Njegovim novim golfom trojkom krenuli smo ka čardi „Hungaria", na periferiji Harkanja prema Šiklošu. U to doba dana, u restoranu još nije bilo mnogo gostiju.
Pozdravljajući se s konobarima, Pišta je, od ulaska u čardu, htio ostaviti utisak čovjeka koji je tu k'o kod svoje kuće, ko sve poznaje i koga svi znaju. Prošli smo restoransku salu i krenuli ka vratima u uglu. Vidjelo se da je to separe za birane goste i za - kako će se kasnije ispostaviti - sklapanje poslovnih dogovora.
U separeu su već bili Rusmir i žena srednjih godina - za koju se odmah moralo zaključiti da, s jedne strane, i te kako drži do sebe i do utiska o sebi, ali i da, s druge strane, voli da dominira, i muškarac, natprosječnih dimenzija, za koga sam odmah znao da je u plemenitoj ulozi "gorile". Rusmir se, kad smo ušli, ljubazno podigao i srdačno se pozdravio - sa mnom, pa s Pištom. Onda se okrenuo ženi:
- Ovo s Pištom je gospodin, o kome sam ti govorio.
- Da - kratko odvrati žena.
- A ovo je, gospodo, naš glavni poslovni partner, gospođica Zvezdana - predstavi Rusmir damu, koja se, na to, malo promeškolji na stolici, pruži desnu ruku prvo meni, pa Pišti i odmah se dohvati kutije s cigaretama.
- Ovo je - Rusmir pokaza na „gorilu" - vozač gospođice Zvezdane, Savo Skot.
Savo Skot, stojeći sa strane s rukama prekrštenim na prsima, na to samo klimnu glavom i tek ovlaš, jedva primjetno, pokuša da se osmijehne.
- Izvolite, gospodo, sjedite, raskomotite se kao kod kuće - ponudi nam Rusmir, što mi i učinismo.
Nakon minutu-dvije isprazne priče, pitanja tipa Kako ste? i Ima li nekih neplaniranih problema? - u čijem okrilju sam nastojao što diskretnije osmotriti Zvezdanu, za koju se nije moglo zaključiti ništa drugo nego da je, zaista, dominatna figura, ali i muškobanjasta, obučena u tijesne farmerke i sa skromnom šminkom na licu i kratkom, sportskom frizurom, možda i natprosječno gruba, da bi se moglo kazati kako to priliči jednoj dami - prešli smo na posao. Da, baš tako, u njihovom rječniku je to posao. Organizovanje transporta ljudi, prebacivanje iz jedne u drugu zemlju, preko granica, koje za njih nisu bile nikakva teškoća ili prepreka, to je, eto, sada - bio posao. Kao transport svake druge robe, kvarne ili manje kvarne, i transport ljudi se pretvorio u biznis. Ratni balkanski haos, nesreću i zlo, ljudsko stradanje i tragediju, izvjestan broj ljudi je, tako, iskoristio da se snađe. Da zaradi, da razvije posao i da, konačno, pomogne ljudima. Cjepidlake bi, možda, rekle da je to prljav, nemoralan, posao koji zavređuje osudu i prezir. Oni tolerantniji, međutim, smjesta bi postavili kontrapitanje: ali, zar se, i u takvom biznisu, ipak ne pomaže nesretnim ljudima?
- Kao što znamo, gospodin Raif i njegova supruga bi u Njemačku.
- Da, to znamo - umiješa se Pišta, iako ga niko ništa nije pitao.
- Idemo dalje, cepaj, Ruse - nestrpljivo, ali dovoljno jasnim zapovjednim tonom dodade Zvezdana.
- Da, svakako, svakako, Zveki - Rusmir je saglasan. - Ja sam gospodinu Raifu već objasnio koje mogućnosti i varijante su mu na raspolaganju. Njegovo je pravo da se opredijeli, zavisno od solventnosti...
- Je l' vi, ćale, znate sve detalje? - pita Zvezdana i zateče me, s onim ćale.
- Molim?
- Zvezdana pita, gospodine Raife, da li su vam...
(Nastavlja se narednog ponedjeljka) |
