Optimus Template

Roman «Internovina» u nastavcima-2010.

I z j a v a (XVI)
roman-ispovjed

Piše: Zlatko DUKIĆ/02.08.2010.

Posvećeno onima kojima su sve oteli. Sve osim nade.

- Otkud ti ovdje, Uroše?
- Gadna vremena su došla- odgovorio je kratko. U odnosu na onu avgustovsku noć, kad me prevozio na drugu obalu Drine, to je sada sasvim drugi Uroš. Došao malo mršaviji, ispijeniji, umorniji. S očima koje su se smanjile, iscrpljene i skoro zamućene.
- Vremena su odavno gadna, samo tebi nisu takva izgledala - preuzmem ja riječ, vidim u prilici sam da, možda, vodim diskusiju. - Tebi se isplatilo i kad si rizikov'o, noću čamcem odvozeći ljude... Lijepih se tu para našlo, a?
- Ono, jeste, ne kažem...
Ušutio je. Susreli smo se tu, na autobuskoj stanici u Harkanju. Reče mi da je već deset dana ovdje. Sada je čekao redovni autobus - jedan od dvanaest, koliko ih je dolazilo svakog dana - iz Subotice, kojim trebaju da mu dođu neke stvari. Preko veze iz Novog Sada. Koja je, opet, u stalnom kontaktu s njegovom familijom iz Loznice, u čijoj blizini je bilo njegovo selo i imanje, odmah uz Drinu... Malo zapetljano, ali samo na prvi pogled. Raspetljavanje slijedi. Iz Uroševih usta:
- Dobro je, bre, išlo, mesecima, nisam se na šta im'o požalit'... Sve do negde potkraj septembra... Tada je sve otišlo u lepu pičku kevinu!
- Kako?
- Umalo da nas uhvati policija... I to vojna! - Uroš odhuknu, zapali cigaretu i, nakon dva-tri dima, nastavi. - Kad su krenuli problemi našoj, da izviniš, jebenoj vojsci, i mene i meni slične je lupilo po leđima... Nije bilo skoro nikakvih problema kad smo mi preko Drine krijumčarili vas, civile. Sve je tu štimalo. Procenat su imale pogranične vlasti, policija, posrednici, a ostalo je, bogme, i nama, čamdžijama, sasvim dovoljno... Ali, kad su počeli problemi s dezerterima, s onima koji se nisu odazivali na mobilizaciju, bežali od rova k'o đavo od krsta, pa kad je još ponestalo i vas, Muslimana, koji ste kopali tranšeje i rovove, na prvim linijama, onda su, burazere moj, krenuli pravi problemi...
- Kako misliš tumbe? - pitam Uroša, a skoro sam siguran da znam odgovor, samo, eto, pridošlo mi malo, pa skoro uživam u tome što je, izgleda, maca ipak zakucala na vratanca...
- Jednostavno, nije funkcionisala dotadašnja šema... Nije se moglo naći dovoljno onih, koji bi se zadovoljili procentom... Drinu i sve tokove preko granice, u svoje ruke je uzela vojska. To jest, vojna policija... A njoj, vojsci, usta, čoveče, k'o beskrajna provalija, ne možeš ti tu alu na'raniti, a kamoli zadovoljiti tamo nekim procentima!... - I, šta onda bi? - pitam, sad stvarno znatiželjan.
- Ništa, ode mast u propast, jebeš li ga! - otpuhnu Uroš... - Jedno veče, onomad, prevozio sam neke naše pobegulje, sve sam go dezerter, od glave do pete. Na istom onom mom mestu, gde sam prevezao tebe i stotine drugih... Natrčimo na vojnu policiju, i s jedne i s druge strane Drine... Valjalo je bežati!... Poskakali smo u vodu, pa - kud koji... I pucali su, bre, po nama!... Izgleda da su nas dobro upratili, jer su preko megafona ponavljali moje ime, znali su, znači, s kim imaju posla... Potprašio sam, ukratko, pete i, eto, završio ovde, u Harkanju...
- Šta ćeš sad?
- Ne znam, bežaću dalje... Nema mi druge!... Čekam ove stvari, da mi dođe autobus, pa ću raspaliti u Nemačku... Imam neku familiju i prijatelje tamo, snaći ću se... Bolje mi je, jebeš li ga, to nego robija ili, još gore, front na Majevici ili u Posavini, k'o što se zalomilo Momčilu!
- Šta Momčilu? Šta je s njim?
- One večeri, kad su nas presreli, Momo je, kao i obično, kombijem dovezao turu vojnih pobegulja... Kad smo mi čamcem krenuli preko vode, njega su na obali uhvatili. Završio je u 'apsu, a kasnije, čuo sam, otišao u kazneni vod na Majevicu... Nek' mu je dragi Bog na pomoći!
U idućih desetak dana, paralelno s traženjem najboljeg i najsigurnijeg načina za to da Begajeta i ja dođemo do veze i papira za Njemačku, susreo sam, tu u Harkanju, još nekoliko ljudi iz B-a i okoline. Nije bilo nikakvo iznenađenje, niti čudo, kad bih naišao na Muslimane, one što su bježali od zla i zločina... Ali, ne malo iznenađenje je, kao i slučaju s Urošem, predstavljao sve veći broj primjera njihovih ljudi, koji su od nekoga ili od nečega bežali.
Počesto sam o tome, uveče, u tišini i miru, raspravljao sa Begajetom. I jedno i drugo smo, iščekujući nastavak naše avanture, bili u prilici da iz toga izvučemo važne zaključke. Iznenadio sam se ne zbog promućurnosti moje Begajete, znao sam ja otprije da je ona mudrica, pravi providur. Iznenadilo me koliko je, sve su prilike, ona o tome razmišljala, i onda kada to nije pokazivala, pa ja o tome pojma nisam imao. Ponešto sam, vjeruj mi, tada od nje i naučio. Jednostavno, osim što smo bili isti u stavu prema stradanju ljudi, bilo kako da se čovjek zove i bilo kom narodu da pripada, identično smo gledali i na usud ljudske nesreće uopšte. Na ono što čovjek nije bio u prilici da bira, na šta nije uticao i što je mogao i morao prihvatiti ili ne. Nije nam, pri tome, bilo važno ne samo to kako se zove i koje nacije je stradalnik. Nije nam bilo važno ni to šta je uzrok njegove nesreće. Ljude smo gledali po tome što im je neko ili nešto naudilo. U nesreći, svi su ljudi isti. Nesretni. Dovoljno je reći samo to. I znati to... U sreći je, možda, svaki čovjek drukčiji, sretan na svoj način. Količina, sadržaj i obim sreće, mogu biti zavisni od njenog porijekla i uzroka. O nesreći kad je riječ, te razlike nema. Nesreća se mjeri onim što joj dođe na kraju. A tu su svi nesretnici isti. Misle s pravom o tome kako je u nesreći, rijetko kad najbitnije to šta je do nje dovelo. Isto si nesretan i zbog malog, i zbog velikog povoda. Isto ti se zove nevolja i kad si slučajno njena žrtva, a i onda kada ti se planski, smišljeno, nesreća priprema. Nema u ljudskom zlu i nesreći bitne razlike između Muslimana, Srbina, Hrvata, Albanca, Roma... Postoje samo nesretni i oni drugi ljudi.
To se još bolje razaznavalo i, zato, vidjelo ovdje, u Harkanju, na relativno bezbjednoj udaljenosti od onog našeg ratnog pakla. Tamo, kod kuće, tamo gdje su se razmahali silnici i gdje su sila i zlo sve uzeli poda se, gazili to i uništavali neštedimice, tamo se, možda, još i moglo govoriti o tome da ima, makar naizgled, manje i više nesretnih, sretnih ili onih koji samo misle, lažući nesvjesno sami sebe i one oko sebe, da su sretni i zadovoljni. Kao što ima i onih koji su privremeno, nasilu sretni, ali stalno u strahu pred pitanjem koliko će to trajati, jer znaju da su nezasluženo sretni... Ovdje, međutim, daleko van kuće, svi smo bili nesretni - i tako smo se zvali. Svejedno da li manje ili više nesretni. Nesretnim su mi se, čak, učinili i sumnjivi tipovi, kriminalci, šverceri, mafijaši, oni što im se Teufikovo čelo učinilo pogodnim za metak...
Svi smo bili na istom: daleko od svog, prisilno izgnani, natjerani da bježimo, da se utopimo svako u svoj nemir, neizvjesnost i opasnost. Jedni s ovim, drugi s onim motivima. Jedni - u zabludi, misleći da je berićetluk i dobro, koje im je trenutno nadohvat ruke, vječno i da će im uvijek pripadati. Drugi - ubijeđeni u to da se, i pored svega, može naći tračak prostora za vjeru u optimizam i za to da nesreća, ma kolika i ma povodom čega bila, ne može vječno trajati. I da je ova harkanjska stanica, na putu njihove trenutne nesreće, tek prolazna tačka ka konačnom, ipak jačem i izvjesnijem - ka rahatluku, miru i zadovoljstvu. Ako ne i sreći ili bar komadiću zaslužene sreće, u konačnici. Jednog dana.
Ako tako ne razmišlja - zaključio sam, ne govoreći to Begajeti - čovjek, onda, nema ni pravo, ni prostora da se nada dobru. Štaviše, onda to takav čovjek, možda, i ne zaslužuje. Ako se preda, ako bezvoljno i sapet malodušnošću gleda male i velike biljege svoje nesreće ili, malo blaže, bilo kakvih problema, otkud mu pravo da povjeruje u to kako će tome, ipak, jednom morati doći kraj? Ko mu daje to pravo? Od koga je to on oteo?
Nezavisno od toga da li je, o tom čovjeku kad govorim, u pitanju Uroš, Raif ili neko treći. Ili hiljadu sto trideset treći.
(Nastavlja se narednog ponedjeljka)