|
Roman «Internovina» u nastavcima - 2010.
I z j a v a (XV)
roman-ispovjed
Piše: Zlatko DUKIĆ/26.07.2010.
Posvećeno onima kojima su sve oteli. Sve osim nade.
NE MOŽEŠ, MOŽDA, sebi ni predstaviti kako to izgleda. To kad si u takvom  škripcu. Što bi šahisti rekli, u pat-poziciji... Nazad ne možeš i ne smiješ. Nemaš kud, jednostavno. Naprijed, ma kako neizvjesno i nepoznato, a i opasno bilo to naprijed, ne daju ti. Zaustavili te. Ukočili. Prisiljen si da, nemoćan i skučen, trpiš očigledno maltretiranje. Možda i smišljeno iživljavanje. Kao da hoće da ti poruče da znaju kako i koliko od njih zavisiš. Čak, možda, znaju i ko si. Pa hoće još malo da te muče...
Prošlo je više od dva sata, prije nego što su nam vratili pasoše. Bez riječi, bez i pomisli na ikakvo objašnjenje, a još manje uz izvinjenje, vratili su nam dokumenta. Samo su policajac i carinik, kad su vraćali papire, s vrata prozvali jedno ime. Ne sjećam se više tačno koje, znam da je bilo srpsko. Momak je sjedio skroz pozadi, na sećiji. Javio se. Prišli su mu i strogo ga upitali da li zna da ga traži vojna policija. Znači, dezerter. Suhim glasom, jasno im da momak nema kud, rekoše mu da pođe s njima. Momak se polako digao i izašao. Odmah su ga, napolju, ukrasili lisicama...
Ali, pazi sad...
To što će se desiti, biće razlog da me namah nešto presiječe preko stomaka: iz carinske zgrade, u taj čas, iznenada, k'o s neba da padoše, izađoše oficir i dva vojna policajca, a ja, kad malo bolje pogledah, zaključim da je onaj oficir - Pantelija S., moj ispisnik, nekadašnji drug s posla, vjenčani kum, komandant odbrane B., proljetos, a sada, eto, oficir vojne policije...
Prišao je policajcima i vezanom bjeguncu, unio mu se u lice, nešto mu, sigurno, rafalno i masno psovao, imao sam osjećaj da bi ga rado odalamio šakom, samo da nije bilo na javnom mjestu, pred toliko svjedoka.
U posljednji čas, oprez i strah su nadjačali moju radoznalost. Sjedio sam na autobuskom sjedištu do prozora, možda tri-četiri metra od mjesta na kome je Pantelija bijesno preuzimao vojnog bjegunca. Tek kasnije sam nešto kont'o: šta da se desilo da je on, makar slučajno, podigao pogled prema autobusu i vidio me?... U najmanju ruku, ne bih sad bio ovdje i pričao ti ovo što ti kazujem.
Nedugo potom, Pantelija naredi vojnim policajcima da pod ruke uhvate bjegunca, pozdravi se s policajcem i carinikom i ode. Nije me vidio. Ni ja njega, poslije toga, nikad više.
Namrgođeni carinik, koji je izgledao kao da prije podne mrzi cio svijet, a popodne i sebe, vratio se u autobus i samo je progunđao vozaču:
- Možete ići.
DVA SATA KASNIJE stigosmo u Harkanj.
Do samog dolaska, tačnije izlaska iz autobusa, ni Begajeta ni ja nismo razmišljali o nekim, 'ajde da kažem tehničkim detaljima. O tome, na primjer, gdje ćemo se smjestiti, kad stignemo, kako će nam biti, na koji način ćemo se javiti našoj djeci, kako uhvatiti vezu s onima, koji bi nam mogli pomoći u daljem putu na Zapad...
U Harkanju smo ostali otprilike mjesec i po. Do početka decembra. A dotle se svašta izdogađalo. I nama.
Prvo ti moram reći nešto od onoga što ti, izgleda, znaš. Ali, ipak vjerujem da ne znaš sve. U Harkanju je bio pravi-pravcati balkanski, ako ne i evropski centar šverca, krijumčarenja, trgovine bijelim robljem, puteva druge, preprodaje oružja... Ko zna čega i koga sve ne? Harkanj je imao bar duplo više stanovnika, u odnosu na normalno stanje. Nema koga nije bilo: Rusa, Ukrajinaca, Srba, Roma, Albanaca, Čeha, Švaba, Rumuna, Bugara, Turaka i, bezbeli, nas, Bosanaca... Prave Ujedinjene nacije u malom. Svi oni su imali neki interes, neki razlog i neke potrebe. Ogromna se para vrtila. Nisi morao biti posebno upućen u detalje, nisi se, čak, morao ni posebno zanimati za njih, sve ti je to bolo oči i jasno se vidjelo: po ćoškovima, po kafanama, na pijaci, autobuskoj stanici, na parkiralištu, usred dana, bez ikakvog pardona, a još manje ustezanja - grupice od dvoje, troje ili više, šuškaju nešto, dogovaraju se, para ide iz ruke u ruku, poslovi se sklapaju bez velikih formalnosti i komplikacija...
Nikako se nije moglo desiti da se ne možeš snaći i da ne nađeš rješenje. Naravno, pod uslovom da si imao pare. Jer, tu se sve plaćalo, parama si sve mogao postići. Možda se čak plaćao i onaj vazduh koji smo udisali, samo se to nije znalo i nije govorilo naglas...
Begajeti i meni se ponuda jedne žene, iz grupe onih što su kidisali na nas, kad smo izašli iz autobusa, učinila najpouzdanijom. Ponudila nam je stan na spratu svoje kuće, zaseban ulaz, s povoljnom cijenom. Bila je Mađarica, udata za mađarskog Hrvata. Dobro je govorila naš jezik.
Odvezla nas je autom svojoj kući. Nije bila daleko od autobuske stanice. Čim smo vidjelu kuću, okućnicu i, pogotovo, stan koji nam je bio nuđen, odlučili smo da prihvatimo. Kasnije smo se uvjerili u to da nismo pogriješili. I Mađarica i njen muž su bili srdačni i prijatni ljudi. Imali su veliku kuću. Živjeli su u prizemlju, a dva sprata su izdavali turistima. Sada, bile su tu izbjeglice. Na drugom spratu Sarajlije, višečlana porodica s djecom, njih šestoro ukupno, a na prvom - Begajeta i ja. Gazda nam je ponudio uslugu. Rekao je da mu se, zatreba li nam neki papir ili dokument, smjesta javimo, on ima veze...
Trećeg dana našeg boravka u Harkanju, natrčim slučajno, na Teufika M. Poznavao sam ga s pijace u B. Rom. Nisam znao da me poznaje.
- O, to si ti, zemljače? Otkud ti ovdje? - uzviknuo je, Bog zna kako se obradovao susretu, k'o da smo od malih nogu, bili najrođeniji.
- Zdravo, kako si? - odgovorim, nekako nasilu učtivo, ne uspijevajući se, u prvi mah, najbolje snaći.
- Znači, i ti si se uspio izvući? - bilo je sljedeće što me upitao.
- Eto, jesam... Žena i ja.
- Šta planiraš dalje, zemljače.
- Imam nekih planova... Naumio sam u Njemačku, kćerke su mi tamo već više od godine...
- E, onda si, burazere, naišao na pravog - kliknuo je. - Ja ti tu mogu pomoći... I pomoći ću ti. A i ko će kome, ako ne svoj svome...
- Kako misliš?
- 'Ajmo mi lijepo na piće u kafanu, pa da ti objasnim...
- Ma, nemoj, žurim...
- Nema, bolan, žurbe, kad se radi o tako važnim stvarima. Kakva žurba, kakve trice, slušaj ti mene - navalio on, uhvatio me za ruku, ne pušta i ja s njim u kafanu.
- Znaš, burazere, gadna su ovo vremena - počeo je Teufik mudrovanje, čim smo sjeli za sto. - Uostalom, šta ti ja tu imam govoriti, bio si tamo, sve si vidio i doživio... Nego, kako si se izvuk'o, Boga ti?... Ja sam klisn'o još u aprilu, odmah poslije Bajrama...
Morao sam mu, ukratko, objasniti kako sam izašao iz B-a i Bosne. Bio sam škrt na riječima. Nisam govorio previše, ni u detalje. Osim švercersko-krijumčarsko, Harkanj je bio i raskršće obavještajno-špijunskih puteva. A još u B-u sam znao da je bilo i naših - znači, Muslimana - koji su pristali, dobrovoljno ili uz ucjenu, da rade za mnoge od onih, koji su bili protiv nas. Ko mi je garantovao da i Teufik nije takav?... Posebno kad se zna ono što sam mnogo kasnije saznao: bilo je plaćenika koji su, i van granica Bosne, čak i ostatka Jugoslavije, uključujući i Harkanj, znali pronaći, uloviti i zarobiti, pa odvesti nazad, neke od onih, do kojih je tragačima bilo posebno stalo...
Za razliku od većine Roma u B-u, za koje je normalno i prirodno bilo da se bave preprodajom na pijaci, švercom i sitnim vidovima kriminala, Teufik je bio čuven po tome što ga je pratio glas da je saradnik Državne bezbjednosti. A bilo je i onih koji su tvrdili da je u dobrim odnosima i s KOS-om... Onima koji u to nisu vjerovali, valjda zbog skoro rasističke predrasude da se nešto tako važno ipak ne povjerava Romima, nuđen je teško oboriv argument: triput je Teufik bio suđen za sitni kriminal i - nijednom nije ni omirisao zatvor...
Pet dana kasnije, čujem da su na ulazu u veliku harkanjsku pijacu, našli Teufika s metkom u čelu. Petlj'o s ruskom mafijom. Valjda ih je pokušao prevariti u trgovini prostitukama za Balkan. Ostao dužan velike pare, a ruska braća ne praštaju... Završio je, prema priči, tako kako je zaslužio... Naravno, ubica nikad nije pronađen... Skoro svakodnevno je to u Hrkanju bivalo. Pucnjava, obračuni, sukobi... Nama je preporučivano, od strane domaćih iz Harkanja, da bez potrebe ne izlazimo noću. Najsigurnije je u kući... Kakvog li apsurda? Isto mi je to predlagano i u B. Samo, tamo kod nas je bio rat, ovdje nije. Ili je, ipak, i ovdje plamtio rat, samo se to nije vidjelo i nije naglas govorilo?
(Nastavlja se narednog ponedjeljka) |
