|
Roman «Internovina» u nastavcima - 2010.
I z j a v a (XIV) roman-ispovjed
Piše: Zlatko DUKIĆ/19.07.2010. Posvećeno onima kojima su sve oteli. Sve osim nade. 
NIJE BILO LAKO, ali - to se moralo desiti. Nakon nepuna dva mjeseca, u toku kojih smo se - među nama rečeno - skoro ucrvali od bonluka i dobrote kod Rustema i njegove porodice, pala je odluka i krenuli smo na put. Rustem se, preko svojih veza, pobrinuo za to da, bez ikakvih problema, dobijemo nove papire. Besprijekorno uredne i regularne. Svom najstarijem sinu Enveru, inače diplomiranom ekonomisti, školovanom k'o što su fakultetski obrazovana bila sva njegova djeca, rekao je da nas vozi u Suboticu.
- Nećete ići vozom, pa da opet naletite na nekog bijesnog četnika, koji je klao i silovao po Bosni! - bio je odlučan. - Enver će vas odvesti u Suboticu...
Novim "mercedesom" smo, dva dana kasnije, krenuli na put. Rustem je sinu izdao precizan nalog: da se, kad dođemo u Suboticu, sve troje smjestimo u hotel, da izvidi stanje, nađe autobus za Harkanj, da nas smjesti u autobus, otprati do granice i, kad se uvjeri da smo bezbjedno ušli u Mađarsku, tek onda da krene nazad. Koristeći iskustva mnogih, koji su prošli sličan put i provjerenu šemu maršrutom Subotica-Harkanj-Austrija-Njemačka i dalje, bez problema smo s Enverom stigli u Suboticu... Tokom boravka kod Rustema, ta dva mjeseca i, povrh svega, naša nesreća, nevjerovatno su nas zbližili. Ono što je prije bila neuredno održavana porodična veza, sada je ojačalo, da se na rastanku sve pretvorilo - u suze. Čak smo i nas dvojica, matorih glava, poklekli osjećanjima... - Odmah se javite, kad stignete u Harkanj. Redovno se javljajte. Nemoj da vam nešto fali - Rustem je nabrajao, gotovo naređivao, smatrajući svojom obavezom, očigledno, to da nam ništa ne nedostaje i da sve bude u redu. Na polasku, ponudio je novac. Znao je da smo bez para. Ali, kad sam vidio koliku sumu njemačkih maraka mi nudi, zinuo sam od čuda. Toliko para, i u normalnim vremenima, teško da bih zaradio za godinu... Nećkao sam se... - Ne budali, Raife - podviknu Rustem. - Ovo shvati kao pozajmicu. Vratićeš jednog dana, kad budeš mogao... Sada ovo treba tebi. Ko zna, možda će jednom biti prilika, kada će meni trebati, pa ćeš mi onda ti priskočiti u pomoć... Znao je Rustem, kao i ja, da se ova potonja varijanta nikad neće desiti. Ali, znao je i to da smo bez para, a da se na tako dug, neizvjestan i opasan put, ipak ne ide praznih džepova. Ujutro smo krenuli iz Novog Pazara i, bez ikakvih problema, sredinom popodneva, stigli u Suboticu. Enver je dobro poznavao grad i odvezao nas je pravo pred hotel. Uzeli smo sobe, smjestili se i te večeri - kao da je sve najnormalnije, a ne kao usred najnaopakijeg mogućeg vremena - izašli smo u šetnju po gradu i na večeru. I po načinu hoda, i po odjeći, i po užurbanosti, bilo je jasno da su to ljudi, koje, ipak, muče problemi... Tek kasnije ću saznati ono što sam i prije donekle znao: Subotica je bila posljednja tačka, neka vrsta sabirnog punkta, s kojeg se bježalo u Evropu... Pri tome, niko te nije pitao ni za ime, ni za naciju, ni za vjeru. Mogao si proći ako imaš pare i uredne papire. Htio-ne htio, mislio sam na svoj grad B., svoju zemlju Bosnu, na nesreću i ljude, koji su iza mene ostali... Ne može ti to raskoš i mir Subotice, ugodan restoran u kome smo večerali, prijatni ljudi, ne mogu ti to oni izbiti iz glave, čak ni prigušiti... Bio sam, prije rata, više puta u Subotici. Ondašnja i sadašnja, razlikovale su se k'o nebo i zemlja. Ni blizu jedna druge... Ujutro je Enver izašao, otišao na autobusku stanicu i ubrzo se vratio s dvije karte za Harkanj. Rekao je da imamo autobus u deset sati. Htio sam da platim karte, ali on se samo nasmijao: - Neka, ovo ja častim. Kasnije, kad smo stigli u Harkanj, Begajeta mi je pokazala 2.000 DM. - Otkud ti to? - Dao mi Enver. - Kad? - Jutros, da ti ne vidiš... Kaže: Neka ti se nađe, može zatrebati... Ništa nisam rekao. Zar sam trebao? 5. Harkanj nam, ipak, nije baš bio na dohvat ruke, kao što se, možda, dotad, a i tog jutra činilo... Enver nas je, po planu, odvezao na subotičku autobusku stanicu. Još jednom smo, za svaki slučaj, provjerili papire, uzeli tri svoje oveće putne torbe sa stvarima, i našim, ponesenim od kuće, a i onim što su nam dali u Novom Pazaru, smjestili se u autobus, pozdravili... Otac je Enveru rek'o da nas isprati do državne granice i uvjeri se da smo sretno zakoračili u Mađarsku. Onih deset-petn'est kilometara od Subotice do jugoslovensko-mađarske granice, Enver je išao mercedesom za našim autobusom. Naravno, ni od čeg nismo strahovali. Ni na šta loše pomišljali. Mislili smo, jer je tako izgledalo, da je sve u najboljem redu i da preostaje još samo taj formalni čin - provjera na granici i put dalje. Baš tako smo mislili. Sve do granice. Tačnije: do trenutka granične kontrole. Zaustavljajući mercedes pred granicom, možda nekih stotinjak metara od rampe, iza našeg autobusa, koji je odmah došao na red za carinsku kontrolu, Enver ne izađe iz auta, ali je sve dobro vidio. Ili, bolje rečeno, skoro sve. Ono što nije vidio, odigravalo se u autobusu, kad su u nj ušla dva carinika i dva milicionera ili policajca, ne znam više kako se to sada i kod njih zove. Pokupili su pasoše, rekli da sačekamo i izašli napolje... Pola sata kasnije, unervozili smo se. Pogledam kroz prozor autobusa, Enverov mercedes još stoji. Pobojao sam se da ne postane sumnjiv. Jer, onako markantno vozilo, nije moglo ostati nezapaženo... Sat kasnije, nervoza se polako pretvara u strahovanje. Naš vozač se ushodao, čas izlazi iz autobusa, čas se vraća. Da bi nam, ušavši spolja peti ili šesti put, saopštio: - Traže nekog krijumčara drogom i devizama... Kompjuterski provjeravaju pasoše svih putnika! PRETRNUO SAM. Znalo se, u vidu javne tajne je to odavno bilo u opticaju, da na subotičkom graničnom prelazu ima i šverca, i krijumčarenja, i crnog tržišta, i prelazaka s falsikfikovanim dokumentima. Bio je to, i u evropskim razmjerama, glavni transportni punkt i najvažnijii krak značajnih krijumčarskih puteva s Istoka na Zapad, i obratno. Pogotovo sada, kada centralnim dijelom Balkana plamti rat i kada su neki drugi, takođe uobičajeni putevi - privremeno van upotrebe. U jednom trenutku, kad smo već dobro zagazili u drugi sat čekanja, a ja se isprepad'o da ne nađu nešto sumnjivo u Begajetinom i mom pasošu, vidim kroz prozor autobusa kako Enverovom mercedesu prilaze carinik i policajac... Daleko je, rekoh ti već, stotinjak metara, al' dobro vidim da ga legitimišu, da s njim razgovaraju, da ga nešto pitaju, a on odvraća... Minutu, minutu i po kasnije, Enver pali mercedes, okreće se i odlazi, ka Subotici. Kasnije, kad smo se smjestili u Njemačkoj, čuo sam se s njim. Kaže da je pokušao nešto smutiti policajcu i cariniku, nešto kao, otprilike, čekam prijatelja iz Mađarske... Ali, nije upalilo... Onako podozrivi, sumnjajući u sve i svakog ko se približi granici, policajac i carinik su mu naredili - baš tako, ponovio mi je Enver, naredili, a ne zamolili ga - da se odmah udalji, inače... Uzvrtjeli su se mnogi putnici. Zagušljivo u autobusu. Neki su tražili da idu u klozet, ali im vozač nije dopustio. Kaže da su mu zabranili da iko napušta vozilo... Bilo je već i gunđanja, zapitkivanja, ali - sve to nekako ispotiha. Jer, moraš znati da je većinu putnika, ako ne i sve, činio svijet koji je morao, neizostavno je morao preći granicu. Sve izbjeglice i prognanici. Izbora nije bilo. Moraš paziti na svaki potez i riječ. Ničim ne izazvati sumnju. Oko autobusa su se, cijelo vrijeme, vrzmali carinici i policajci. Zavirivali, osmatrali, na trenutke djelovali nezainteresovano i k'o slučajno baš tu... Ali, znali smo, dobro smo znali, da oni rade svoj posao. Da pažljivo osmatraju i čekaju da se neko nečim oda, pa da ga zaskoče... (Nastavlja se narednog ponedjeljka) |