Optimus Template

Ubiću te, dušo (I)

Piše: Zlatko DUKIĆ/30.01.2012.

ZAČUDNO DUGO MI JE TREBALO da to shvatim, ali - zaključih - bolje ikad, nego nikad: muškarci su, definitivno, notorne životinje, i to gore od divljih, samo što to uglavnom vješto i uspješno skrivaju; ili, da budem do kraja precizna, dovoljno dugo prikrivaju, a kad je žena prisiljena da to otkrije - obično je kasno... I sa mnom je tako: do ovog zaključka sam došla kasno. Maltene prekasno. Zato sam i odlučila da mu dođem glave! Ako me pitate kad mi je to, konkretno, sinulo, na osnovu čega, nemam precizan odgovor. Znam da su se razlozi za to dugo skupljali, kao cjepanice su se slagali jedan na drugi, trajalo je to možda cijelih dvadeset osam godina našeg braka. Toliko su razlozi kvasali i nakvasali, da je bilo samo pitanje dana kada će bljesnuti opipljiv povod i kada ću donijeti tu odluku.
Ubiću ga!
To je najvažnije. Sve ostalo su tehnički detalji i manje važne, da ne kažem efemerne nijanse. Najbitnije mi je da imam cilj, znam čemu stremim, jasno mi je šta moram uraditi. I, naročito, znam šta time - oh, to je najvažnije! - dobijam. Kako i koliko se oslobađam.
Istini za volju, dugo vremena mi nije bilo jasno koliko će problema biti s onim tehničkim detaljima. Zbog neiskustva u ovoj vrsti kreativnosti, nisam im pridavala značaj koji zaslužuju. Mislila sam da je dovoljno i najvažnije da znam šta hoću. Zanemarila sam važnost i dimenzije odgovora na delikatno pitanje kako ću ostvariti to što sam naumila.
NO, DA NE BUDE ZABUNE, sve to mi ni najmanje ne smeta. Nipošto me ta sitnica neće odvratiti od cilja. Naprotiv, učiniće me još odlučnijom i još ozbiljnijom. Samo će podebljati moju riješenost da idem do kraja. Jer, i neću i ne mogu nazad. Hoću samo naprijed, jedva to čekam.
Pravi podvig je, skromno mislim, što sam tako dugo uspijevala da se obuzdavam. Odavno mi on svojim ponašanjem, svojim naopakim navikama, svojim nepodnošljivim dnevnim i noćnim hrkanjem, kašljanjem, šmrcanjem, prostačkim češanjem trbuha i prepona, svojim neobjašnjivim i čestim odsustvom od kuće, sve izraženijom nebrigom, bolesnom sebičnošću, a bogme i šaranjem - sigurna sam da je do grla bio u nevjerstvu - i ko zna čime sve još, ide na sve vitalne organe.
Pitala sam se, tu i tamo, gdje nestade naša ljubav. Zapravo, pravo pitanje je da li je to što nas je privuklo jedno drugom, da li je to uopšte i ikad bila ljubav? Prije će biti da se radilo o grešci ili slabosti, o mojoj nesmotrenosti i fatalnom trenutku nepažnje... Dvadeset osam godina braka, očito, u vezi s tim nije nikakvo pouzdano mjerilo. Najmanje je dokaz da je sve bilo besprijekorno. Kad se danas osvrnem nazad, mislim da ništa kod nas i s nama nije bilo besprijekorno. To što smo izdržali ovoliko dugo zajedno - tek je marginalni, gotovo nevažni znak oporog činjeničnog stanja. Ono je spolja, i to samo onda kad se posmatra površno i odoka, odavalo idilu i harmoniju. Zato što smo se svim silama trudili da tako bude. Iznutra, međutim, to je bilo sve suprotno harmoniji i idili. Neki od ključnih podataka - poput prelijepe porodične kuće u otmjenom gradskom predgrađu, na uzvišenju koje je dominiralo dolinom, dvije prekrasne kćerke, koje su već završile fakultet i osamostalile se, ugled u društvu, život u uslovima natrposječnog blagostanja i imanja, pristojan krug prijatelja, kolega i poznanika - samo je poželjna formalno-statusna legitimacija u zajednici, ustanovljena rutinskom konvencijom skorojevića, na koju smo obavezni po zakonu. Kad se to malo razgrne, kad se rasčeprka površinski glamur, lako je vidjeti da je unutra štošta izopačeno. Na mnogim mjestima i trulo. Naprosto nepodnošljivo.
Ako se, na ovom mjestu, eventualno zapitate zašto sam se odlučila za baš tako drastično, ekstremno rješenje, a ne, recimo, za ono što je uobičajeno, masovno i vrlo popularno, da ne kažem krajnje praktično - razvod braka, moraću vas razočarati odgovorom. Taj model rješenja mi je, od početka otvaranja očiju, bio krajnje neprihvatljiv. Previše je iskompromitovan i ofucan. Težila sam nečem savršenijem, efikasnijem i sigurnijem. Nečem što neće biti uobičajeno, gotovo trivijalno. Čuj, razvod... Pa, to danas svako sebi može priuštiti, a nije ni bog zna kako efikasno. Za to ne treba ni mnogo pameti, ni snage, ni para. Dovoljno je da čovjeku pukne film, da donese odluku i kraj priče... Ovo što sam ja naumila, ipak je manje masovno korišteno i, zato, znatno djelotvornije sredstvo. Nema raširenu popularnost. Ljudi se, jednostavno, potpuno neobjašnjivo snebivaju u njegovoj upotrebi. A ne znaju, sirotani, da samo onda kad se na to odluči, čovjek ne mora strahovati od toga da mu projekat neće upaliti i donijeti željeni rezultat. I da će omanuti...
STAV O ŽIVOTINJSKIM PERFORMANSAMA i notornim reperima tog i takvog profila muškarca, kao roda, uobličila sam, u osnovi, na iskustvu sa svojim mužem. Ali, i na temelju onoga što sam dokučila kod većine drugih muškaraca, s kojima sam dolazila u ovaj ili onaj kontakt.
O muškarcima, ukratko, danas mislim sve najgore. Gore od toga ne postoji. Bar ja nisam čula da postoji... Ako bi se neko bavio sitničarenjem, pa me upitao šta je u osnovi tog mog k'o beton čvrstog stava, sumnjam da bi za pravo i cjelovito objašnjenje bila dovoljna i knjiga trostruko obimnija od ove. Zato ću svoje eksponencijalno obrazloženje svesti na suštinu, na maksimalan sažetak, naslonjen isključivo na moje vlastito iskustvo. Tu i tamo, poslužiću se - ubjedljivije ilustracije radi - i empirijskim saldom nekih svojih prijateljica. Tek toliko da se vidi da nisam isključiva i odveć subjektivna. Pri tome, podvlačim, nije mi želja da tim svojim mišljenjem inficiram čitaoca ove priče. Samo hoću da otvoreno predočim jedno poučno i, držim, korisno iskustvo, koje može poslužiti i kao nauk, ali i kao pogodno instruktivno štivo. Za neke praktične radove, na primjer.
Ako ste pomislili da, između redova, hoću da sugerišem da i neka od čitateljki ovih redova posegne za istovrsnim projektom, da iskonstruiše isti plan i izvede isto ovako lucidan kreativni čin - niste mnogo pogriješili. No, znajući da bi se to, u slučaju stani-pa'ni, na nadležnom mjestu moglo proglasiti kažnjivim djelom, jer bi se očas dalo nazvati nagovaranjem na poročno ponašanje, odmah eksplicitno odbijam svaku vrstu krivice i zaklinjem se u svoju totalnu nevinost.
Tvrdim: ne mislim to što ste vi, može biti, zaključili, čitajući me između redova!
Mislim i kažem ono što će kazivati naredni redovi.
Neke polučitke nagovještaje životinjskih osobina i sklonosti muškaraca, dokučujem još od rane mladosti. Kako je vrijeme prolazilo, to mi je postajalo sve čitkije i sve vidljivije. Nije vrijedno pažnje ono što mi se, na tom planu, dešavalo u gimnaziji. Brljanje svojih školskih, bubuljičavih, pubertetom devastiranih drugova, smatram vrijednim samo ignorisanja. No, na prvoj godini studija, taj igrokaz se uspio uobličiti u malu video-monografiju. Kao brucoš, upoznala sam jednog klipana, koji se već na drugom spoju, na subotnjoj studentskoj igranci, predstavio kao do ludila zaljubljen u mene.
- Lud sam za tobom! - rekao je precizno i promuklo, što mi je, u prvi mah, zvučalo više zagonetno, nego suspektno ili prijeteće.
- Šta ja to, pobogu, uopšte radim s jednim ludakom? - polupanično sam, odmah potom, pomislila, ali nisam kazala.
(Nastavlja se narednog ponedjeljka)