Optimus Template

Plodni hrvatski pisac Miljenko Jergović u Beogradu je objavio novi roman "Otac". Knjigu je objavila izdavačka kuća Rende koja je ove godine već objavila Jergovićev naslov "Roman o Korini". "Možda je to roman, možda esej, a možda su to memoari". Tako ugledni beogradski izdavač Rende opisuje najnoviju knjigu koju je napisao više nego plodan hrvatski pisac Miljenko Jergović. Knjiga se zove "Otac", a Jergović ju je počeo pisati dan nakon očeve smrti. Beogradski izdavač, koji je dobio ekskluzivna prava za prvo izdanje, tvrdi da je "Otac" pisan po pravilima fikcijske proze, ali da ništa što je u toj knjizi napisano nije fikcija. Odlična preporuka za čitanje. Jergović je u toj izdavačkoj kući objavio šest naslova, a od toga je knjiga "Roman o Korini" objavljena ove godine.

"Odgovornost za genocid počinjen nad Srbima, Jevrejima i Romima, tako je dio društvene kolektivne odgovornosti. Odgovornosti onih koji su u taj čas bili Hrvati, njihove djece, unuka i praunuka, svih i uvijek, bez obzira jesu li bili fašisti ili antifašisti", piše u knjizi u kojoj otvoreno govori o svojoj sarajevskoj obitelji s ličkim i ne samo ličkim korijenima te njihovim različitim orijentacijama za Drugoga svjetskog rata, koji je u Sarajevu bio i te kako i krvav.

- Stvar je jednostavna i samorazumljiva: Pred holokaustom provedenim u NDH, ali i pred genocidom nad Srbima i Romima, izvršenim u Drugome svjetskom ratu, svaki bi Hrvat trebao osjećati odgovornost. Odgovorni nisu samo ljudi koji su neodgovorni ili koji su intelektualno i emocionalno ograničeni, pa nisu u stanju shvatiti o čemu je uopće riječ. Dio našeg identiteta, kolektivnog i privatnog, je i ono čega se sramimo. Naravno, ako smo odgovorni ljudi i ako ne gajimo simpatije prema teoriji i praksama ustaškoga pokreta i Nezavisne Države Hrvatske. Kako se te simpatije manifestiraju? Pa, na različite, čak i naizgled bezazlene načine: recimo, kada sportski reporter s atletskog mitinga doslovno kaže da je „Boris Hanžeković stradao u Drugome svjetskom ratu". Kako bi vam zvučalo kad biste čuli da netko kaže da je Siniša Glavašević stradao u srpsko-hrvatskom ratu? Pomislili biste da to izgovara netko posve neodgovoran ili netko tko ima višak razumijevanja za Glavaševićeve ubojice. I bili biste u pravu. Biti neodgovoran prema holokaustu nad Židovima i genocidu nad Srbima i Romima znači imati razumijevanja za ubojice Borisa Hanžekovića. Ništa drugo! - kaže nam Miljenko Jergović.

***

Ponukani velikom bukom koja se stvorila oko novog romana Miljenka Jergovića, u kojem se pojavljuje kontroverzna teza o kolektivnoj odgovornosti svih generacija Hrvata za Ustaške zločine, komentatori Večernjeg lista analiziraju poruke koje odašilje Jergovićev "Otac"

I dok je Jerome David Salinger za cijelog dugog života temeljito bježao od publiciteta (i baš time izazivao javnost na propitivanje svoje intime), hrvatski prozaik Miljenko Jergović u najnovijoj knjizi do kraja razgolićuje obiteljsku intimu. Kako bi zadovoljio sve svoje kritičare i mrzitelje, pisac koji od 1993. godine živi i (puno) radi u Zagrebu minuciozno piše o hrvatskom porijeklu. Otvoreno piše i kako je uz pomoć mitskih bosanskih franjevaca koji su na kraj izišli čak i s turskim sultanima, dobio hrvatsku putovnicu; morao se krstiti. Pišući o ocu, liječniku koji je fanatično poštovao Hipokratovu zakletvu i pošteno živio neko idealizirano jugoslavensko pobratimstvo duša u svemiru, Jergović ipak najviše piše o sebi. O piscu o čijem se životu ispisuju zapjenjene kolumne, pa i čitavi romani, koji smeta i kada šuti i kada govori, i kada dobiva nagrade i kada od njih bježi kao vrag od tamjana. I romanom "Otac" koji je i intimna ispovijed i drska bijela rukavica bačena u lice nušićevskoj regionalnoj javnosti, Jergović nastavlja polemiku sa sredinom u kojoj uporno živi. I zaključuje je u svom stilu, patetično i pomalo epitafski: "Na svijetu nema nijednoga živoga Jergovića koji bi mi bio neki rod." A za svoju već poznatu tezu o kolektivnoj odgovornosti (ne i kolektivnoj krivnji) hrvatskog naroda za genocid na kojoj ne inzistiraju čak ni Slavko i Ivo Goldstein, Jergović nalazi uporište u literarnoj slobodi. Slobodi mišljenja o narodu u čije je ime u Jasenovcu ubijeno gotovo 20.000 djece. Jaspers razlikuje kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku krivnju. I tvrdi da narod kao cjelina ne može biti niti optužen niti može počiniti zločin. Jer zločin čini uvijek i samo pojedinac. Stoga nema genocidnih, ali trebali bi postojati narodi koji za neke svoje činjenice iz povijesti mogu osjetiti i kolektivni sram.

Nesporazumi o Miljenku Jergoviću počinju čim se prihvati uvjerenje da je on književnik. Ali on to nije. Nego je tužitelj kojemu je više biće, neupitni sudac svijeta, neki komitet, kao utjelovljenju nevinosti dao ovlast da dijeli ljude na dobre i zle. Povijest književnosti ne poznaje velike autore koji su upirali prstom u krivce za zla ovoga svijeta: pisci ne presuđuju nego opisuju. Jergović je uvijek tužitelj i presuditelj. U romanu "Otac" vidimo zašto - opterećen je ustaštvom svoje obitelji kojeg bi se htio osloboditi te se iskupiti tako što ga prenosi doslovce na svakog Hrvata. Kaotičan zbog gubitka identiteta, već u prvoj rečenici identitet krade Camusu iz "Stranca" (Jergović: "Umro mi je otac", Camus: "Danas mi je umrla majka..." - ravnodušnom sinu u "Ocu" vijest javljaju telefonom i SMS-om, u "Strancu" brzojavom). Pa je čas pamfletist ("novokomponirana Tuđmanova i Šuškova ustašija"), čas "znanstveni" frazer (koji rabi "poetičnu" sintagmu "socijalna stratifikacija" i obilje sličnih). Pa oca i cijeni jer je izbjegao hadezeovskom nacionalizmu u BiH, i prezire jer je "stara, nesolidna hulja". Pa ne zna je li junak koji poslije dezerterstva iz Sarajeva u Zagreb nepokolebljivo izbjegava katoličko krštenje kojim bi dobio domovnicu i druge hrvatske dokumente ili bijeda koja se napokon kukavički krsti u jednoj katoličkoj crkvi u Novom Zagrebu... Tako rascijepljen, kad piše da su za genocid u NDH odgovorni svi "koji su tog čas bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak i bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima", Jergović kao pomahnitali masovni ubojica puca u svakoga koga vidi. Puca, naravno, po Zagrebu iz Beograda gdje mu je knjiga izišla, i gdje je znak jednakosti između Hrvata i ustaša duga tradicija. Identitet je pronađen: ne znam tko sam, ali znam čiji sam!

Iako bih i sam mogao napisati svoga "Oca", samo da se ne osjećam zakinut kao Miljenko Jergović dok gleda Bergmanove filmove, njegovo posljednje književno djelo prvo je koje sam morao pročitati, kao poslovni zadatak. Inače, Oca ipak ne bih čitao. Ne, ne ispričavam se onima koji ne vole Miljenka Jergovića, nit je to zbog toga što sam se u proteklih nekoliko mjeseci dvaput javno "svađao" s njegovim kolumnama, kad je branio Radimira Čačića kako se neće usuditi niti njegov odvjetnik, ili nakon što je "fabuliziranjem" sudske odluke zaveo javnost naklonjenu književniku Predragu Matvejeviću. Dapače, Jergović je jedan od onih autora koje vrijedi čitati čak i kad baš i nisu činjenično naoružani, pa i kad se taj "katolički ateist" s Bogom danim pripovjedačkim darom, kroz svoju umjetnost baratanja riječima poigrava novinarskim i književnim slobodama. Za "Ocem" kao čitatelj ne bih posegnuo iz principa. Odbio bih biti kolektivna žrtva korporativnog konzumerizma koji i književnost, čak i kad je tako duboko intimna, svodi na novac, prodaju provokacije. Tako sam doživio osvrt Jergovićeva poslovnog kolege u kojem se ističe baš anegdota s njegovim ocem u kojoj on kao najčišći Hrvat postaje četnički vojvoda, ili kad izvlači njegovu tezu o kolektivnoj i osobnoj odgovornosti za ustaštvo. I još, kako bih se potpuno prepariran latio čitanja, prethodno sam pročitao osvrt Vedrane Rudan u kojem se ona na sebi svojstven način okrutno sprda s Jergovićevim "istočnim grijehom" prema kojem čak i nerođeni potomci Adamoustaše snose odgovornost za zločine ustaša. Uistinu briljantno. Međutim, na terenu umjetnikovih sloboda, Jergovićeva metalogička opaska o kolektivnoj odgovornosti Hrvata, kao i ona o Srbima u Sarajevu, dobiva svoj smisao. Čupanjem iz konteksta to postaje tek puka provokacija, na što ju svodi i sam Jergović naknadnim odricanjem od tog svog književnog stava. "Oca", tu dirljivu intimnu priču o tomu kako nije lako biti Miljenko Jergović, trebao bi pročitati svatko tko se u potrazi za identitetom bori s demonima u sebi, pa i sa samim Jergovićem.