Optimus Template

„Lilaj, Zilha, sutra je predujam..."

PIŠE: Zlatko DUKIĆ

Samo onaj ko je rastao i odrastao s rudarima i pored njih, može za sebe reći da ih poznaje i da o njima zna najvažnije što treba znati, a to znači više od ostalih... No, i tada ne uvijek, ne ako nije bio u prilikama da vidi kako izgleda to kad se rudari, nakon posla i dobijene plate, malo opuste, pa i nešto egzotičnije i žešće otisnu niza stranu... U svakom slučaju, takav ih bolje poznaje od onih što su - mjereno ofucanim frazama uglavnom neinventivnih novinara - o njima čuli kao o ljudima koji jedu hljeb sa sedam kora, zatim su komorati koji iz utrobe zemlje vade crno zlato, potom se bave najtežim poslom na svijetu i slično, o rudarima saznajući posredno, uglavnom od onih koji ih ne poznaju.
Imao sam sreću da, tokom djetinjstva u Tinji, rudare upoznam izbliza. Iz Tinje i okolnih sela - Potpeća, Lisovića, Podorašja, Jasenice, Dragunje, Obodnice, Brezja i drugih - rudari su svakodnevno vozom putovali u rudnike u Kreki i Mramoru. I vraćali se - popodne iz jutarnje, a ujutro iz treće smjene. Vozni red je njima bio prilagođen. A i sve ostalo, što tada još nije bilo uvijek nazivano, a danas, pošto smo bitno „napredovali", obligatno se zove društvenim žvotom.
Još u djetinjstvu, kako sam stasavao i učio, između ostalog - i maternji jezik, učinilo mi se, gramatičkom i svakom drugom greškom, čak nepravdom, to što se zajednička imenica "ljudi" (ili "čovjek"), kad se odnosi na rudare, ne piše v e l i k i m početnim slovom. Ako se to i za koga, s dubokim poštovanjem (i ni najmanjom željom da zazvučim patetično) može zahtijevati, onda su to rudari.
Bio sam dijete, kad se u meni duboko ukotvilo uvjerenje da su to Ljudi koji, s jedne strane, imaju živce, debele kao brodski konopci, i da, s druge strane, njihov osmjeh, raspoloženje, odnos prema čovjeku, iskrenost, povjerljivost, pouzdanost - nisu bili nikad ništa drugo, osim ono što su bili, kako se zovu i kako su ispoljavani. U bezbroj prilika sam se u to uvjerio, kad smo, recimo, porodično, išli nekom od rudara, prijatelja mog oca, u Tinji ili okolnim selima. Išlo bi se grupile na pečenjke ili na novi pekmez od jabuka, što se, istina, odnosilo na djecu, ali - stari bi se namah mašili živičarke-kokoši i polovčeta rakiještine (u više primjeraka), pa to, onda, i bi...
Volio sam rudare, ali i divio im se, odvajkada. U neko doba sam dokučio i zašto: to je jedina profesija na svijetu, ako ne i u vascijelom kosmosu, čiji sužnjevi svakodnevno idu na posao, par stotina metara u Zemljinu utrobu, a  da  n e  z n a j u hoće li otud izaći i vratiti se svojoj kući, djeci, ženi, porodici...
Svakog dana, znači, teoretski umiru!
I rađaju se, opet - teoretski!
Kakvi li su to živci i kakav li je to osjećaj u čovjeku - svakog dana umirati i biti zakopan u zemlju, pa onda nanovo oživjeti, otkopati se i izaći napolje?
I kakav li je osjećaj, poslije osmosatne smjene, izmiljeti iz Zemlje, garav, umoran, uznojen i iscijeđen, baciti gladan pogled na Sunce, osmijehnuti se zbog nove porcije takve sreće - jer, živ si, jarane, opet si preživio! - pa otići u kupaonicu, presvući se i poletno, a umorno, zaputiti kući?
Izgleda da je najbolji odgovor na to pitanje znala sorta ljudi, kojoj je pripadao Danilo P. I tada i uvijek, znači - i danas, takvi ljudi su "stručno" nazivani kafandžijama.
Danilo P. je imao kafanu nešto iznad željezničke stanice u Tinji. Bijaše to tipičan bircuz, mehana iz naturalističkih romana, s reskim mirisom buđi i ustajalosti, koji su štipali za nos i ujedali za oči, s izvitoperenim, polutrulim podom, premazanim kolomašću, s naherenim šankom, iza koga su se, na zidnoj polici, caklile boce, uglavnom s lošom rakijom, masovno poznatom kao brlja-govnara, s još nekim, takođe lošim obojenim pićima i poluopranim čašama; onda s krmeljivom, po pravilu nikad ispavanom, ali omiljenom i vrlo popularnom konobaricom Radom, koja se bezvoljno muva lijevo-desno, prije podne iskreno mrzeći sebe, a popodne, još iskrenije, cio svijet - uključujući i goste kafane; i desetak stolova, okruženih strolicama, najjeftinijih mogućih (vidjeće se i zašto, kad se kasnije ispostavi da su stolice i stolovi, zapravo, tek dobrodošao potrošni materijal)... Dva dana u mjesecu, za kafanu Kod Danila je bio praznik, a jedino u ta dva dana je seoska stanica Narodne milicije imala pune ruke posla... Ostali dani su bazdili na duboku, zamornu monotoniju i dosadu koju rijetko kad da je nešto razbijalo.
Sedmog i dvadeset drugog u mjesecu u rudnicima je tradicionalno bio predujam. Onome ko iole poznaje rudare i rudarski život, jasno je šta to znači. To znači da se tih dana dobija komad plate... I, još više, to znači da će dobar komad tog komada plate završiti Kod Danila.

Ramo S. je bio tridesetpetogodišnjak iz Lisovića. Rudar u Kreki. Ponosni otac četiri kćerke i dva sina. I isto tako ponosni muž supruge Zilhe.
Ramo S. je bio Čovjek, u vezi s kojim mi se čini da je poseban grijeh ono s imenicom "čovjek" i ono s nedostatkom velikog slova "č". Rintao je crnački u rudniku, a onda, kod kuće, bacao se na zemlju, vrijedan k'o mrav, hoteći da, stvarno, ima ono što se samo radom (Nek' je meni mojih deset prstiju!) može i mora imati.
Ramo S. je, kao i golema većina drugih, izgledao i mnogo stariji, i ozbiljniji i umorniji od svojih trideset i pet prepoštenih, ma koliko prpošnih godina. Ramo S. je bio omiljen i u selu i u okolini. Malo je onih koji ga nisu poznavali i cijenili.
Ramo S. je, uz ropski posao u rudniku i uz svoje njive, stizao i na sve društvene akcije u selu. Bez njega se nije mogla izgraditi ni nova niskonaponska mreža, ni vodovod, ni put se nije mogao popraviti, a u Socijalistički savez u Srebreniku su ga obavezno zvali uoči svakih izbora, kad je trebalo potegnuti i organizovati besprijekornu političku kampanju.
Ramo S. je bio tipičan predstavnik rudarske klase, koja je - uz sve drugo - poznata po tome da predstavlja dio ljudske populacije u kojoj  n i j e d a n, baš nijedan pripadnik (rijetki, časni izuzeci, nisu privlačni za literarnu obradu!) ne želi da mu dijete naslijedi (pati se poput) oca i krene stopama njegove profesije. Sasvim, dakle, suprotno ljekarima, inžinjerima, advokatima i ostalim svilenim zanimanjima, čiji vlasnici žele da im djeca produže lozu i u poslu... U rudarskoj branši, na to se i ne pomišlja, čak ni u dubokom (vrlo nerijetkom) pijanstvu!
Ramo S. je, konačno, neizmjerno volio svoju djecu i ženu. Jedno drugom do uha, djeca su slušala babu i, kako su dospijevala za školu, vidjelo se da će tu, ako Bog da, „biti nekog hajra."
Ramo S. je svojoj Zilhi, očigledno, vrlo često, vrlo pažljivo i, u odgovarajućem raspoloženju, s izraženim p r e d u m i š lj a j e m namjenski prilazio. Rezultat se dobro vidio u onom podatku „jedno drugom do uha."
Ramo S. je, i te večeri, umoran poslije dnevne smjene u rudniku i popodnevnog okopavanja kukuruza, vjerujući da su, u drugoj sobi nevelike kuće, djeca pozaspala, neskriveno imao neke sasvim o d r e đ e n e ambicije u odnosu na svoju Zilhu.
- Biži tamo! - bilo je sve što je ona prošaputala, kad je, ispod pokrivača malo škripavog kreveta, po radu kvrgavih Raminih ruku, jasno prozrela njegove konkretne namjere.
- Šta ti je, bona? - čudi se Ramo S.
- Kani me se!
- Što?
- Kad god tebi prahne, u nas za devet mjeseci zakmeči u kući...
- Pa, jebiga, Zilha, to je Božje davanje!
- Ma, biži, ba, pusti me...
- Ama, ženo... - Ramo S. nije završio misao, ali jeste preduzimljiviji postao rad njegovih ruku, još više se prislonio uz svoju Zilhu, i to joj se prikučio s leđa, s više nego nesumnjivom riješenošću da ne odustane...
- Ma, Ramo, šejtan te jamio...
Džaba Zilhi... Ramo je uporan i, pošto ga je, izgleda, stvarno „šejtan jamio," iskoristio je samo trenutak njene nepažnje, kad se okrenula prema njemu - da nastavi s opiranjem - i kad se, nesretnica, našla na leđima, da nepokolebljivo napravi vrlo odlučan i prodoran korak dalje...
- Lilaj, Zilha, sutra je predujam! - rekao je, pola minute kasnije, sav sretan i uspaljen.
- Je l' stvarno?!
- Stvarno, Zilha! - šišti Ramo S.
- A ne'š ga opet spiskat' kod Danila?
- Neću, Zilha, neću više nikad, časna omladinska, vjeruj svom Rami... Jooooooj!
Oko pola pet popodne, u željezničku stanicu Tinja redovno je dolazio r u d a r s k i voz iz Tuzle za Brčko. S razlogom se tako zvao, jer je, uz ono nešto srednjoškolaca, koji su išli u tuzlanske škole, većma prevozio rudare.
Još na ulazu u stanicu, kod skretničarske kućice, otvarala su se vrata vagona i načičkane rudarske glave su izvirivale, jedva čekajući da se voz zaustavi. A onda bi, poput iznenada nadošlog potoka, pokuljali napolje.
Za razliku od ostalih,običnih dana, sada - pravcem Kod Danila.
Danas je bio predujam!
...Nerijetko polovina, u sumornijim varijantama sav, a najčešće bar trećina predujma je - prije nego što nekako uspije stići do kuća u okolnim selima i prije nego što bude predata ženama "za kućne potrebe" - uredno završavala (bila slatko spiskana) Kod Danila.
U pravilu, dobar dio predujma je skončavao kod Rade u njedrima. Jer, treba i to znati, Radina njedra su, ipak, bila najprivlačniji dio njene pojave. O privlačnosti nije moglo biti riječi kad se radi o njenom rascvalom licu, iscijeđenom, manje-više mlohavom tijelu, nogama premreženim nateklim venama ili malo deformisanoj figuri, savijenoj u leđima i upadljivo „ovjerenoj „ pečatom od četrdeset i kusur (ako ne i više od tog kusura) godina staroj ženi... No, na dan predujma, Rada bi se rascvjetala k'o karanfil za Osmi mart, postajala bi brza i spretna k'o zvrk, raspoložena; bez izuzetka, tog dana oblači haljinu s neprimjereno i nepotrebno, ali iz praktičnih razloga poželjno dubokim dekolteom, da se dobro vide bujne, od prevelike upotrebe malo deformisane grudi, ali, ipak, dovoljno podatne - da u provaliji između dvije lubeničaste mesne mase može završiti nevjerovatno velika količina nemarno zgužvanih novčanica iz stavke „predujam," koje su pijani rudari s neviđenim entuzijazmom uguravali u Radina njedra, više gužvajući novčanice i dublje turajući šake, što ih je brlja-govnara više omamljivala...
Narodna milicija, na čelu s komandirom Žarkom G., na scenu je nastupala s već poodmaklim mrakom. Danilo P. je to, bar dvaput mjesečno, znao, pripremao se i očekivao to. Dovoljna je bila samo jedna varnica, pa da bukne požar. I da polete stolice i u nečiju glavu bude zafrljačen sto... O čašama i flašama, koje se majstorski i brzo pretvaraju u goleme količine srče, suvišno je i govoriti.
Kad je petočlana patrola, te večeri, utrčala u kafanu, predvođena uvijek budnim i drčnim komandirom Žarkom, tradicionalna i vrlo uspješna m a k lj a ž a je bila u punom jeku. Nijedne čitave stolice i stola više nije bilo, Danilo bezbjedno saget iza šanka, Rada vrišti i unezvijereno iz njedara vadi i izravnava dotadašnju obilnu lovinu, a nasred kafane vrije zgužvana gomila od desetak pijanih i ljutitih rudara, u kojoj se (gomili) ne zna ko koga mlati i ko kome žešće i masnije psuje...
Ipak, znalo se: Ramo S. je započeo kavgu, opsovao je nešto svom komšiji Vejsilu, umiješao se u sve to rudar Kosta iz Potpeća, pripomogao mu je komšija Bogdan i - to je bilo dovoljno...
...Kad su ga, oko ponoći, uveli u kuću - pijanog, okrvavljenog, nikakvog - Zilha je prvo prigušeno jeknula, onda očajnički prekrstila ruke na prsima i pomogla dvojici Raminih drugova da ga što mekše polože na sećiju u kuhinji. Bilo joj je drago kad je Ramo, legavši, uspio otvoriti od pijanstva zamućene oči, i pokušao da se osmijehne, uz riječi:
- Kako si ti meni ‘nako, Zilha moja?
- Šta mu je? - upita ona panično Ramine drugove.
- Ma, ništa, bona Zilha, ništa... Bio danas predujam, pa mi malo svratili Danilu!
- A đe ti je predujam, Ramo?
On je, onako pijan, mutno pogleda, još mutnije se iskezi i, spremajući se da do iznad grla potone u neodoljivo privlačan pijani san, samo promrsi:
- Jeb... beš mi sve, Zilha, ako znam đe je!
(Naredne subote: Klempo)