Optimus Template

Rođak Daut i žena mu Umihana

Siđoh na proplanak, gdje se šumski put granao u mnoštvo stazica, i dadnem se čistinom. Primičem se Kujovom izvoru, sa kojega ću napojiti svoga gospodara, i pokraj puta ugledam neobičan prizor koji me lijepo natjera da usporim hod, a onda se i primirim uz jednu napola osušenu kleku prepunu žutih iglica između kojih sam posmatrao čudno upleten par, te sam podobro morao njiriti kako bih raspoznao šta je čije. Recimo, u početku mi je izgledalo da iz ženinog trupa izviru ljudske noge ili da je na čovjekovom trbuhu iznikla ženska glava. Bili su to moj rođak Daut, u selu poznatiji kao Daut Pijevac, koji je, pričalo se, do sedme godine držao sisu, a kad ju je ispustio, uzeo čašu i duhansku kutiju i ne ispušta ih do dana današnjega, ležao je na leđima, i uza nj žena mu Umihana, koja je jedina u selu javno pušila, i to na čibuk, a znala je i sama navesti iz boce. Spočetka urijetko, ali kako je vrijeme odmicalo, pošto se nije odvajala od Dauta, sve je češće posezala za njom. Jednom je, pričali su u vodenici, toliko popila rakije da se spetljala i propala u napušten bunar. Sami je Bog spasio: udesio je da baš u taj čas kraj kuće naiđe prosjak Ahmo Malinac, pa kad je vidio da žena zamače u bunar, stao mrmljati i skakati kao da mu se gušter bješe uvukao u nogavicu, a ljudi, znajući da on to tako ne radi bez velike potrebe, potrče njemu i on im, bacivši prosjačku vreću stao nišaniti močugom bunar u kojem se kao pijavica kofistala rakijom ošamućena i prepadnuta Umihana.

Sada je plakala i molila Dauta da ustane pa da idu kući, jer je zemlja hladna, a on vruć i pijan pa će nazepsti. Potom je navela iz flaše i upitala:
- Voliš li me, Daute, one ti djece naše lijepe?
Daut nije progovarao, a žena nastavi:
- Ako ne možeš da zboriš, a ti, jadan, dela digni ruku. Ako me voliš, digni lijevu, ona ti je do srca. Evo ja ću ti pomoć... - Umihana je pokušavala da mu podigne lijevu ruku, ali Daut Safir joj nije dao lijevu, nego je dizao desnu, koja mu je potom, kao tuđa, padala na zemlju, a žena plakala kao streha i drmala ga za prsa:
- Znaš li, Daute, ne zno dabogda, koji su ljudi mene tražili, hej? A ja zažmurih pa za tebe pijanoga, da mi vazda dižeš desnu, osušila ti se dabogda, deh, pa njome vrane plašili, deh. A ne no se meni osušila i lijeva i desna kad ne uzeh Hasana Biševca. Triput me prosio i triput po Hafizi poručivo. A znaš li, jado, da mu je otac usred naše kuće pred baba na koljena pao: Amire, kumim te Bogom, dadni mi ovoga roba. A babo, neprosto mu bilo, vrti glavom: rano joj je još. Ko da ja nijesam znala je l' mi rano ili nije. Eh, da me samo jednom upito: hoćeš li, šćeri - hoććću babo, rekla bih mu, pa kad bi isti čas puko ko lješnik. Danas bih u gradu bila gospođa, znaš li, jado, lijepa li sam bila?... A ne da se s tobom pijanim vučem po brdima. Svaki mi je dan godina.
Za trenutak zaćuta, pa kao da se prisjeti:
- O šta rekoh, olovnijem mi se olovom zaolovile, tpu, tpu, tpu... Moram se okupat čim kod kuće stignem, tpu, tpu, tpu... Ne bih te dala za sedam drugije. Kakav Hasan Biševac! Majka mu se objesila, a i on će se slobodno... i još ih zovu Prdonje... pa, je li, da se ja onakva lijepa udam u Prdonje? Nedaj mi Bože, samo to mi nedaj. Dautovu glavu, položenu po njenom krilu, stade ljubiti, kao mrtvu, i nešto joj šaputati.
Nedaleko od njih, sletjele su dvije vrane. Dugo su šutjele, spojenih kljunova, onda se stadoše ubadati kljunovima u ispružene vratove, čas s jedne čas sa druge strane, kao da se ljube. U trenutku kada je jedna skočila na drugu, probudio se pijani Daut, sjeo i zadebljalim glasom zapjevao njegovu omiljenu pjesmu:
- Sjajna zvijezdo, gdje si sinoć bila?
Vrane gaknuše i odletješe preko brda. Umihana, kao da se bješe pretvorila u upitanu zvijezdu, tankim glasom odgovori:
- Mlad mjeseče, ja u tvojoj bašti...
Utom, putem naiđoše čovjek i žena, on je jahao na konju, ona grabila za njim, živahna kao vreteno, a po strani od puta, sitnim koracima, pratio ih je mali šareni pas. Daut i Umihana prestadoše pjevati. Ustao sam iza kleke i krenuo prema vodi, pitajući Dauta i Umihanu za zdravlje.
- Ona dobro, a ja nikako - veli Daut Pijevac, pa se stade koljenčiti da ustane.
Nešto kasnije, okrenuo sam se: dvije ljudske prilike gegale su se putem prema selu. Ženi bješe spala bijela šamija s glave, a ona, obuzeta svojim pijanim mužem, to i ne osjeća, nego se onako gologlava sramoti i pjeva. Pjeva kako bi cijelome svijetu dokazala da je žena čuvenoga pijanca Dauta Safira iz Čkalje.
(Naredne srijede: Voda koja miriše Kun planinom)