|
Iz knjige „Sjedokose priče"/04.02.2012.
R a z v o d
Piše: Zlatko DUKIĆ
IZNENADILA SE KAD joj je to predložio. U prvi mah, je pomislila da se šali. Jednostavno, u to je bilo teško povjerovati. Zar poslije svega, poslije dvadeset šest godina braka, poslije podizanja dvoje djece - kćerke brucoša i sina gimnazijalca - i svega što je preko njih prešlo i onoga kroz šta su oni protutnjali, uključujući i nedavni rat, zar poslije svega - razvod?! Poput malo prigušene, a ipak dovoljno reske i prilično bolne tutnjave, glavom joj je odzvanjao eho njegovih malopređašnjih riječi: - Moramo se razvesti... To je jedini način da spasimo stan!
Drugi dio rečenice i jeste i nije čula. Prvi njen dio je djelovao dovoiljno šokantno, dovoljno - da u glavi odmah zatutnja. Toliko da, dobru minutu, osim iskolačenim očima, nije bila u stanju nikako drukčije reagovati. Tek poslije toga, uspjela je prevaliti preko jezika: - Jesi l' ti normalan? - Molim?! -nejasna mu njena reakcija. - O čemu ti to govoriš, čovječe?! - Kako o čemu?.. O razvodu govorim... Jedino tako možemo spasiti stan... - Ma, kakve veze imaju stan i naš brak?! - zapanji se ona. - Čekaj malo, čekaj, ne žuri sa zaključcima - smirivao ju je on. - Dopusti da ti objasnim. Izgleda da si me potpuno pogrešno shvatila... SREDINOM PRVE RATNE GODINE, kao iskusan pravnik, došao je u T. iz obližnjeg grada. Potrebe ratne organizacije pravosuđa, pogotovo nakon što je dobar broj ljudi napustio ovaj grad, tražile su provjerene, dokazane, odane ljude. Mjesto u Vojnom sudu je bilo kao izmišljeno za njega - dotad dugogodišnjeg uspješnog predsjednika opštinskog suda. Nedugo potom, da bi se lišio svakodnevnog napornog i, u ratnim porilikama, opasnog putovanja između dva grada, na relaciji kuća-posao, uspio je i supruzi naći posao u jednom organu tek osnovane okružne vlasti. Za diplomiranog ekonomistu, uistinu nije bilo teško naći odgovarajuće, dakle posve pristojno zaposlenje. Pogotovo još kad se potegnu veze, koje su stajale na raspolaganju sudiji Okružnog vojnog suda. Pitanje stana, sa statusom privremenog rješenja, logički je, takođe, odmah moralo biti lako riješeno. Jer, porodica je trebalo da je na okupu. Dvoiposoban napušten stan, u novom naselju u gradu T., bio je kao poručen. Njegov bivši korisnik, saznao je, napustio je i stan i T. početkom maja devedeset druge. Uz potpuno neizvjestan odgovor na pitanje hoće li se vratiti, kada i pod kojim uslovima. Naravno, stan u gradu nadomak T. - uredno su zaključali, a dio stvari, obogaćen novonabavljenim, iz njega su prenijeli u novo-osvojeni stan. Odmah su stali na noge. Lako je u velikom gradu unatoč ratnim neprilikama, bilo organizovati novi život. Na dobro se, uostalom, čovjek brzo i bez problema navikne - nezavisno od odnosa povoljnih i nepovoljnih okolnosti. Uključujući i tako i toliko nepovoljne, kakve su ratne. Djeca su se prepisala iz dotadašnjih u nove škole, supruga je već navikla na novi posao, a on je gotovo rutinski obavljao ono što su bili zahtjevi i iskušenja ratnog, pa još vojnog pravosuđa. Sve je bilo na svom mjestu i sve se uklapalo u posve prirodna nastojanja ljudi, pritisnutih ratom, da sebi olakšaju to vrijeme nevremena i sa što manje problema sačekaju da sve to prođe. UVJERIO SE U TO DA se malo smirila. Moralo je proći desetak minuta od početka razgovora, od onog njegovog: Moraćemo se razvesti i od njenog zaprepaštenja. Shvatio je da je, ipak, nastupio krajnje netaktično, neodmjereno, naglo i bez neophodnih priprema. Bilo je tu i te kako potrebno napraviti uvod, pripremiti suprugu za ono što slijedi i, samo tako, izbjeći nesporazum. Jer, tačno, jedino se o nesporazumu moglo raditi u trenutku kad je on - umjesto da to kaže na kraju, kao rješenje problema u kome su se iznenada našli - epilog saopštava kao prvu rečenicu naumljene priče. Koju je, dakle, vrlo smušeno i nespretno okrenuo naopako, pa zato suprugu, sasvim prirodno, a uz to i bezdušno - doveo u stanje šoka. - NOVI STAMBENI PROPISI nam to nameću. - Šta nameću? - upitala je supruga. - To da nađemo rješenje kako bismo zadržali i stari i ovaj stan. Nije odmah odgovorila. Nervozno je zapalila cigaretu, sjedeći na dvosjedu u dnevnoj sobi, usplahireno povukla nekoliko dimova, zamislivši se. - A ti si mislila - nasmija se on, prišavši joj i zagrlivši je - da ja ono ozbiljno o razvodu... - Da, da - neodređeno ona odgovori. - Stvarno, tvrdim da nam je razvod, ali fiktivan razvod, jedino rješenje. Tvrdim to i znam to kao pravnik. Dobro sam proučio novu uredbu, koju je ovih dana donio Visoki predstavnik međunarodne zajednice za našu zemlju... - I baš nema drugog rješenja? - Nema, ženo, nema, vjeruj mi, sve sam pažljivo i sa svih strana analizirao... - Ali, šta će svijet reći? - Kakav svijet? - Pa, ovaj, naš... Ljudi koji nas znaju... Kad pukne glas... - Ma, ne brini, to je najmanji problem... Ovo je, jednostavno, snalaženje, na koje smo prisiljeni, rat je, nemamo izbora... Cilj opravdava sredstvo... Ne činimo ništa protivzakonito, formalno gledano... Fiktivno ćemo se razvesti... Samo fiktivno,. Na taj način, jedino tako, ostaju nam oba stana... Imamo dvoje zlatne dječice, dobro će nam doći... - Ne misliš, valjda, da će neko od naše djece ili, možda, mi, da se vrati nazad, u stari stan?... - Ma, ne to, ženo, Bože sačuvaj... Mislim da, kad dođe vrijeme privatizacije, stari stan prodamo... Za pare koje dobijemo, možemo ili ovdje kupiti nešto bolje ili kupiti djeci stan...
- Aha - odgovori ona zamišljeno, nervozno u pepeljari ugasivši cigaretu.
JEDNI SU NA TO gledali sa simpatijama, a drugi su, pak, osuđivali to što su čuli da se ugledni pravnik fiktivno razvodi, samo da bi zadržao i stari stan. Osim moralne prizme gledanja na taj problem, pravo građanstva i aktuelnost je imala i ona druga, pomalo skorojevićka ili, ipak, više pragmatična dimenzija, sažeta u pitanje: zašto ne iskoristiti tu mogućnost, ako se ona već pruža, makar i u vidu rupe u zakonu, koju, rupu, bar tako iskusan pravnik mora dobro i sa svih strana poznavati? Ljudi, koji su im bili bliskiji i s kojima su bili prisniji, nisu od svega toga pravili problem. Niti su pravili jasniju razliku između moralnog i pragmatičnog aspekta gledanja na cijeli taj problem. Štaviše, indirektno su opravdavali to što je učinjeno, okončavajući i samo ovlašni razgovor na tu temu - onim uobičajenim I ja bih tako, samo da imam priliku... FORMALNOSTI SU, NARAVNO, bile brzo i bez ikakvih problema obavljene. Na suprugu je prijavljen stari stan, a novi na supruga. Svakog čuda tri dana dosta - bijaše maksima, pod kojom se odvijalo pričanje o ovom slučaju i njegov tretman u vidu neumornog olajavanja, kojim se čaršija bavila neko vrijeme. Kad je čudo prošlo, to više nikome nije bilo interesantno. Jer, skoro svakodnevno, dešavalo se nešto drugo, krupnije, atraktivnije. Neko novo čudo. Sve dok se nije desilo i najveće od čuda - kraj rata ili, preciznije kazano, prestanak pucanja. NAKON NEKOLIKO GODINA, dopunjena je ona uredba Visokog predstavnika iz oblasti stambenih odnosa. Počeo je proces otkupa stanova - uz pomoć certifikata. Bijaše to prilika za realizaciju plana, koji je on supruzi saopštio još onda kada je, onako iznebuha, rekao da se moraju razvesti. Stari stan je otkupljen za bezvrijedne certifikate - na ženino ime. Jer, ne zaboravimo, bili su uredno razvedeni, dakle - nisu živjeli u istom kućanstvu, zajedno, pa to nije bio nikakav problem. Sa stanom u Tu, međutim, nije se to moglo ni odmah, ni bezbolno izvesti. Novi propis Visokog predatavnika, koji će uskoro biti pretočen u zakon, osiguravao je pravo bivšem korisniku stana - nezavisno od toga zašto je i pod kojim uslovima stan napustio - da ravnopravno učestvuje u mogućnosti njegovog otkupa. Dakle, da ima iste šanse da postane njegov vlasnik, kao i onaj ko se, u ratu, u nj uselio. Što je predratni korisnik stana o kome pričamo, slučajno srednjoškolski profesor koji je rat proveo u gradu Bu, znao i naumio iskoristiti. NAŠAO GA JE U Kantonalnom sudu - u kome je radio kao sudija, nakon ukidanja Vojnog suda - i odmah se s njim želio dogovoriti. Ponudio mu je da, kad već koristi stan u kome je do rata on uživao, otkupi robu... Načelno, od starta, u vezi s tim, nije bilo nikakvih problem. Zapelo se, naravno, jedino kod cijene. Bilo je, kao i u svim prilikama tog tipa, malo povuci-potegni, ali su se, poslije treće runde razgovora (grad B. nije preko svijeta), ipak našli na cifri. I posao sretno okončali. Kao što je, prije toga, sretno prodat onaj stari stan, u gradu u blizini Ta. A onda, poslije kupovine stana - uz pomoć kredita, čiji iznos je daleko nadmašivao cijenu, utvrđenu sa predratnim korisnikom - našlo se para i za kupovinu još jednog stana. Nek' se ima, za djecu - kako je on, sav sretan, ženi rekao, onog dana kada su okončane sve formalnosti u vezi s tim. POGLEDALA GA JE, preko fildžana kafe, koji je upravo prinosila ustima. - Hoćemo li mi ostati ovako? - Kako? - upita on rasijano, spuštajući novine iz ruku. - Pa, ovako, razvedeni... - Ne razumijem te. - Kako ne razumiješ? - izdrelji ona oči, a i pojačavši nervozu u glasu. - Ti kao da si zaboravio da smo razvedeni! - Ma, pusti to - nonšalantno on odmahnu glavom, laćajući se svog fildžana s kafom. - Znaš da je to samo formalno... - Znam, ali zar ne bismo, sad kad smo sve sredili, mogli to i promijeniti. - Kako? - Vjenčati se! - Opet? - Šta bi falilo? - Ma, pusti to, ženo... - Kako pusti? - ona iskreno iznenađena. - Ima vremena. - Za šta ima vremena? - Za vjenčanje... Vjenčaćemo se opet, nema problema... Ali, kud žuriš... Šta nam ovako fali? - Molim?! - Šta nam, kažem, ovako fali?... Važno je da smo riješili problem stanova... A brak je i onako samo forma... Važno je da se mi volimo, da ne možemo jedno bez drugog i da smo riješili problem svog i stana za našu djecu... Je l' tako? NIJE MU ODGOVORILA. Ne zato što je mislila da on nije u pravu, već zato što joj se činilo da, možda, stvarno i nema nikakve posebne razlike između formalno vjenčanog i stanja koje to nije. Posebno kad se vješto ujagmilo i kad se ima ono što su oni ujagmili i što imaju. (Naredne subote: Sultan) |