|
|
|
Moguća priča iz realnosti/03.02.2012.
ŽIVOT JE FIKCIJA
PIŠE: Nihad Đozić
 'Dan se zatvorio u rešetke, malo zgužvanog neba, čuperci sunca i ona beskrajna nostalgija. Samoća, tišina, prašina'... Vrisak unutar sopstvenog tijela. 'Potroših mnogo novaca danas. I umoran, pucao na vrijeme iz objektivnih razloga, iz obijesti. Noć mrtva poput umrlih zjenica, bolesna od sujete i pijanih dodira. Usamljene kolone mraka'... Spavaj! Budi me podne, trijeznog i smiješnog.
Kupatilu poklonim dužnu pažnju i okrećem teški brojčanik starog očevog telefona. Arijana se razdragano kikoće, čavrlja, šapuće strasne snove i može doći tek nakon časa klavira. Negdje oko šest... Šta da radim svo to vrijeme? Hoću li, opet, hipohondarski misliti da je gubim? Toliko za ekspoziciju.
Igrali su Karamazove u Kamernom teatru... Simbolično ubistvo dogodilo se u Glavnoj ulici. Gužva. Stigli su i organi javne bezbjednosti na komisijski uvid. Čovjek, nekoliko puta uboden nožem. Mrtav, premrtav... Odstupilo se od prvobitne varijante u scenariju, jer je glavni glumac insistirao na improvizaciji. Objašnjavao sam joj čitav projekt. Originalan i preskup. Film ili bolje reći 'participacija različitih medija'... Imala je sedamnaest godina i roditelje koji bi je, vjerovatno, ubili da saznaju s kakvom bitangom gubi dragocijeno vrijeme... Vremena je, zaista, bilo malo. Škola, časovi klavira, baleta, koncerti, knjige... Glumac, bivši statista i kaskader, i princeza od skorojevića Isakovićevih. Sreli smo se dok sam snimao tu mukotrpnu scenu ubistva u Glavnoj ulici. Arijana Isaković, uporno me dekoncentriše u parku... Ponovljali smo nekoliko puta.
- Smetaš. Ako možeš malo da se skloniš - rekao sam. - Oprostite, neću vas više gledati. - Predlažem da me sačekaš u kafiću...
Zaista je čekala... Objasnih da sam statista, kaskader i da je ovo prvi put da igram scenu u kojoj govorim. Prelomni trenutak u mojoj neuspješnoj karijeri... Smijala se. Tako je počelo. Skrivajući požutjele prste od cigareta, shvatio sam da mi se uvlači pod kožu. Ostarjeli kaskader i junferasta klaviro-balerina.
U Kamernom teatru, Karamazovi su jurcali za honorarima. Upoznah je sa glumcima. - Premalo se trudite s obzirom koliko ste plaćeni - kazala je ravnodušno.
Debljam se, umoran sam. Dijeta - izbjegavajte ugljene hidrate, masti... Hm, lako je reći.
U Collegiumu izložba koja nas oduševljava... Pozorište Maska i Pokret... Činilo se da sva štampa piše i govori o nama. Čak i na radiju, nekoliko vijestica o našim susretima i šetnjama gradom. Kafići i kino... Jahorina i Bjelašnica zatrpane snijegom i preplavljene snobovima koji skije umjesto na nogama po cijeli dan drže na ramenu.
Sarajevska zima?! Zatim sam slomio 'poslednji otpor'... Koncert pijaniste Pogorelića, ogromne koncentracije i konvertibilnog imidža. Pun pogodak. Obostran i, vjerovatno, u pravo vrijeme... Izgledalo je, otprilike, ovako - u podne, došla je u moju sobu i prskala me vodom. Jer, bilo je toplo.
Strasno se ljubimo, smijemo, grizemo uši i provokativno diramo erogene zone. Arijana Isaković, mlada, premlada, u mojoj postelji. Otkuda tamo? Slušamo Jenis Joplin i Billy Holliday... S prvim sumrakom, uključujem kinoprojektor i pokazujem joj nedorečene genijalnosti mojih ruku i divne iskonske potrebe da postanem slavan. Poput Felinija... Muzika, film, slikarstvo. Štampa sve redovno prati... U prošlu subotu, bili smo na TV. Mama je zadovoljno kazala kako u komšiluku misle da to nije tako loše. Otac i ona su, naravno, ponosni.
Naime, Arijana Isaković, u iznimno akustičnoj školskoj vježbaoni, naglas pokazuje Mocarta, virtuozno i sa osjećajem... Ja sam bio zadužen za publiku i sve sam dobro obavio. Mislim, svi su uživali... Mada, danas je teško napuniti dvoranu i zadovoljiti svijet.
Zatim, opet krevet, danima krevet. Jedino mjesto gdje ona postaje starija, a ja sve gluplji. Svakome ponešto fali... Tuširanje je povratak u stvarnost. Obavezna cigareta. Vilsonovo šetalište. Ili, još bolje - psihodelična i neprolazna Čaršija. Ona nečuvena drskost mraka, alkoholnih tlapnji i narkotika... Padne dobra kiša, čitav grad okupa.
Konačno smo snimili pomenuti film. Premijera... Miran i staložen poput džamijskih nišana i spomenika pred školama, osnovnim i onim drugim, čekao sam da se sav taj cirkus završi... A ona, nikako da uhvati melodiju toliko puta fantastično odsviranu i niko, osim mene, ne može da shvati.
Došla je nakon časa klavira. U sobi je zagušljivo od mojih cigareta i zatrovanih misli...
Ulica. Potajno se skrivam od radoznalih pogleda. Bojim se da mi je ne otmu, ukradu, nalažu o meni. Ne pokazujem je nikad nikom... A što je više imam, sve manje je moja.
Plakala je jer 'nije tako'... Nisam mogao drugačije - mislim da je to jedini način da dokažem vlasništvo (ne možeš izgubiti ono što nemaš)... Dan se zatvorio u rešetke. Razmisli dobro - imaš ili nemaš?
Razmišljam, posustajem. Sumnja me nagriza. Život je fikcija.
BH Magazin.com |
|
|
