|
Riječ-dvije o poeziji Redžepa Nurovića/28.08.2010.
Duboko osjećanje melanholije kamena
 "Kamen na okućnici ne ćuti. Ne ćuti ni nad grobom. On pokazuje, ovdje poljanu opstanka, ondje-predio vječnosti, urnu praha. Nurović je proosjećao i elegantnim poetskim govorom izrazio tu "kamenu" sponu koja mitskom snagom povezuje "oba svijeta". Pjesnik duboko osjeća "melanholiju kamena", onaj njen vid koji se zove melancholia misantropica, strah od ljudi. Kamen na njegovoj okućnici kao da podrhtava od toga straha. U podtekstu ove slike, kao njena "legenda", stoji jasna, riječima nekazana, ali faktografski jasna istina."/Milika Pavlović, KAMEN NA OKUĆNICI, Almanah, Podgorica, br 21-22. (str.101 -109.)
KAMEN
Ima kamen na mojoj okućnici,
okamenjen tu kad je iskrio prapočetka plamen.
Mojoj je trsi bio temelj kućni
i nišan na groblju
otkako je kamen.
Zasipa ga tresetnica kad biše trusovi i bitke,
a on nenadno nica kao pritajeno sjeme...
Zarezan harf o vječnosti mu,
ja znam da čitam
na kameno mu tjeme.
On nije zatočen kamen u kamenu...
U njemu žubore valovi ezana,
za imena nas što se u lozi rodismo.
Tu je ljepotica iz "1001 noći" vezana,
koju u snovima plodismo.
Povijali smo ga u prostore srca
i bacali ga samo, što dalje "s ramena".
U našim molitvama po njemu vihore bajraci žita:
Bože, daj hljeba, s drveta i kamena!
A zmije su u neko doba godine,
pod njim presvlačile sopstvenu kožu...
I čuvar moje okućnice, Gazija na bijelu atu,
o rebra mu oštrio sječivo nožu.
***
V O D E N I C E
Ovo su Pojila.
Rekoše, bile tu vodenice...
I tajne duboko,
dolje u taložnici,
ispod žila korovu i travi.
Niko ne zna
je li to bio jauk ili pjesma,
kad je kamen mljeo
kamenu po glavi...
Ko da zna
šta bješe u duši sirotoj Zumki,
kad donese torbu bjelice
i p r i s t a d e da joj krezubi Ragib
(glavurda mu od godina i paspalja bijela)
umjesto žita ujmi
čari nevina tijela?
www.internovine.com
|
