|
NEDJELJOM: Pjesme Maria VRANJEŠA/05.02.2012.
Ništa više nije sveto, ljepote svijeta, duše, srca, sve je uzeto, sve je zauzeto
 Na svom blogu Mario VRANJEŠ, ima više objavljenih pjesama, a veliki broj njegovih poetskih naslova ugledao je i svjetlo ekrana na Face book-u (FB-u). O sebi je ktatko napisao: „Živ, zdrav i uz brdo brz...Težim, ali dao Bog da stignem...lagano u krug, pa kako mi ga se trefi (BOSNA I HERCEGOVINA FOREVER)!!!! Zanimanje dokoličar, a tu i tamo (pozorište, teatar, kazalište) ali amaterski, a nekada se zalomi i neka lova. Kako posijem, tako i požanjem." Ako je suditi po kvalitetu pjesama Mario je najmanje dokoličar, jer napisati samo jednu dobru pjesmu je veliki posao, a on ima više pjesama nego što je potrebno za kvalitetnu zbirku. U svemu je druga strana medalje i problem to što na brdovitom Balkanu ni pjesme, ni priče nemaju plodno tlo. Unatoč tomu poeta Mario je, krajem 2011. godine, objavio zbirku pjesama, pod naslovom "Poezija, recimo...!"
NJENI STRAHOVI
Ona se bojala mraka,
i ne toliko mraka,
koliko sebe, sa drugim u mraku....
Ona se bojala dodira,
i ne toliko dodira,
koliko onih dodira koji žele da dodirnu nju u mraku...
Ona se bojala poljubaca,
i ne toliko poljubaca,
koliko usana koje bi poželjela da ljubi...
Ona se bojala sebe,
i ne toliko sebe,
koliko pomisli da bi mogla biti sanjana...
koliko pomisli da bi mogla biti voljena...
koliko pomisli da bi to moglo biti iskreno...
Ostani uz mene sada
Ostani uz mene sada
kada novi ratovi vrebaju iz tmina,
kada se za vratove hvataju zaljubljeni i ostavljeni,
u vodama dok se gube novčići bačeni sa nadom da se barem jednom neka želja ispuni
dok vjetrovi novi pušu kontra starih vonjavih vjetrova
Ostani uz mene sada
kada dani počinju sa suncem na istoku, a završavaju sa mrakom u svima,
kada prašine zatvaraju oči koje ne željaše gledati u sebe vijekovima,
u srcima dok se gubi ono malo otkucaja koje smo tako rado, nekada, znali dati drugima
dok božiji ljudi kradu božijim stvorenjima mrvice kruha iz džepova.
Ostani uz mene sada,
jer policijski sat samo što nije,
a tako bih želio da barem još jednom ponoć i Novu godinu
dočekam slobodan i gol
sa tobom na divanu.....
Evo, k'o nova ponoć ide
Evo, k'o nova ponoć ide,
a meni zajutrilo ispod zjenica...
Mrak je i svaka sjenka se vidi
dok od prošlog dana i sunca u njemu
oči odmaram.
Ništa i niko nije normalan u ovom času
kada snijeg uzima sve položaje iznad, ispod i u gradu...
I živio bih
i umro bih rado, sve u isti tren,
ali nema dežurne ekipe lokalne televizije da poprati taj događaj
pa ću sve to da odgodim za još tridesetak godina,
a dotle ću da guštam u tome da nerviram svojim postojanjem
sve one koji su skontali da me nisu uništili....
Ništa više nije sveto
Ništa više nije sveto,
ljepote svijeta, duše, srca,
sve je uzeto, sve je zauzeto.
Barjaci skončavaju u blatu i prašini,
grbove zapišavaju patriote i krvnici.
I dok se skoro pa svi ćipaju
za zadnji komadić ponosa u osmijehu.
Ja tek ustao sam, niti zube nisam oprao,
niti kafe nisam popio.
Ja još uvijek smrdim na ispijenu noć prije...
Mario VRANJEŠ |
