|
Iz zbirke pjesama „SUNCE, POD BOSIM NOGAMA"/04.02.2012.
Budeš li me tražio, traži obavezno detaljnije u poglavlju očajnika
Piše: Danja GAŠPAR-ĐOKIĆ
 Danja (Gašpar) Đokić rođena je 05.10.1960. godine u Pločama, R. Hrvatska. Osnovnu školu završila je u rodnim Pločama, a Srednju ekonomsku školu u Makarskoj. Piše još od školskih dana i radovi su joj objavljivani u školskim listovima, te u lokalnom listu „Makarska rivijera". Od 1989. godine živi u Sarajevu gdje radi i stvara. Početkom rata u BiH vraća se u rodni grad i najprije volonterski, a onda i pri Regionalnom uredu za prognanike i izbjeglice, bavi se humanitarnim radom i zbrinjavanjem prognanika i izbjeglica. To je period u kojem nije stvarala, u kojem je sve riječi iz sebe poklanjala ljudima koji su propatili u ratu. Nakon rata vraća se u Sarajevo gdje kratko vrijeme radi, a onda ostaje bez posla i posvećuje se ponovo pisanju. Objavljivala je u mnogim klasičnim i elektroničkim časopisima : „Metafora", „Prozaonline", „Poezin", „Kul-tim", „U balkanske zore", „Žikišon", „Poezija SCG", „Tvorac Grada" (Beograd), „Maxminus magazin", „Svijet kulture" (Zagreb), „Eniaroyah", „Knjigomat" (Zagreb), „Bundolo II". „Poeta" Beograd", „Balkanski književni glasnik" (Beograd), časopis „Riječ" Književnog kluba Brčko distrikta (poezija i književni prikazi), časopis „Osvit" (Mostar), časopis „Avangrad" (Sombor), časopis „Odjek" (Sarajevo), „Poeta" (Beograd), revija „Vpogled" (Žalec - Slovenija), „OtočjeO" (Grahovo ob Bači - Slovenija), „Bosanska vila" (Sarajevo). Zastupljena je u zbornicima „Balkansko pero 2009" (Sarajevo), „Diogen- pro kultura magazin" (Sarajevo), „Garavi sokak 2010" Inđija, „Kapija istoka i zapada" (Sarajevo). Sudjelovala je na manifestacijama „Šopovi dani na Plivi 2009." (Jajce), „3. Novosarajevski književni susreti 2009." (Sarajevo), „Garavi sokak 2010" (Inđija), „4. Novosarajevski književni susreti 2010." (Sarajevo), te „Šopovi dani na Plivi 2010." (Jajce) Uz poeziju, piše i prozu i književne prikaze, odnosno recenzije, a bavi se i digital art grafikom. Član je „Udruženja za kulturu Novo Sarajevo". Pjesme su joj prevođene na makedonski i slovenski jezik. Danas živi i stvara u Sarajevu.
Budeš li me nekad tražio
Budeš li me tražio
(zbog onog nekad)
po katalozima usamljenika
traži obavezno detaljnije
u poglavlju očajnika
između četiri zida
što se nadmudruju
pritajenjem jeke
na odjelima uvijek
izgubljenih i nenađenih
sa etiketom obavezno
"nekad davno"
na namotanim rolama
odavno otpisanih
nijemih filmova
sa kojih ti se
zlurado smije prašina
u krhotinama na dnu
najstarijih iskopina
možda
u ruševinama
hramova zaboravljenih
zbog loše urađenih
reprodukcija
iz okvira nevješto izvađenih
ili na putevima koji nemaju
smislenih putokaza,
jer im je jedina relacija
vrtnja u praznom krugu,
stramputicama
od kojih bride tabani,
ali koje ne ostavljaju
upečatljivog traga....
ovo tek
za ono nekad
samo
zbog mirenja savjesti
(ako me budeš tražio)
Nedostaješ mi
Nadošli drhtaji
bujicom snova
u čežnji
dok je
zvon srca
zatresao slutnje
što su nabubrile
kao
moje želje u samoniklosti
i tvoja htijenja oplemenjena
u sasvim bezglasnoj tvorbi
smislenosti sve
ipak nisam dovršila
(podneblja još oslikavam
plavilom)
Pjesma u odlasku
Ovo je pjesma
napisana u odlasku
sazvučja drhtaj
razumijevanja
gdje bilo nije
(danima mjesecima
godinama pamtim
kao otpalim ružama)
bliskosti dodir
s tobom
nemam više ništa
ovo je tek nešto
između grudi sakupljeno
latice onemoćalih suza
traže doticaj s nebom
gdje sam vjerovala
tebi uzalud
ostajem zatvorena
u zatišju večeri
(kad zažmirim)
sabijam mrak
u stisnute šake
i otvaram očima put
tamo
gdje te nema
nikad gdje te
bilo nije
Kad utihnu zvona
Odzvonilo je podne
bez ikakve žurbe
u pokušaju
da se korigira jutro
onako bljutavo
van svih mjerila
zanijemila sam
premda je nemoguće
čak i tebi običnom
tek promatraču
ne primijetiti dalje
nit onu od suza
do sjaja u travi
kako se vuče
ta kolona slika
bez valjanog početka
i sve pjesme koje
tebi napisah,
a imale su izgled
neba pohabanog
od zvonjave
i onaj osjećaj ehom
kako zbunjena
drhtim još samo
strunom
potom ona potmula
dva tri udarca
pod rukom su bila
tako slična buđenju
iz sna duboka
od tebe još
pamtim iako sve
se mijenjalo naizgled
(okvir i slike prazne
od tišine potom magla
što ličila je na tkanje
promašaja naletom)
u konačnici
zapravo isto je sve
ostalo za dlaku
samo zvona utihnuše
Danja GAŠPAR-ĐOKIĆ |
