Optimus Template

U meni nema, one neke s početka priče, nesalomljive, mlade

Piše: Emilija MIJATOVIĆ

Emilija MIJATOVIĆ je rođena u Vranju, ali je cijeli svoj život provela u „najlipšem gradu na svitu", u Zadru. Život je imao svoj tijek, a njoj je ostao neispunjen san, studij arhitekture! S umjetnošću se dodirivala, u umjetnosti uživala, pomalo pisala, pomalo se s bojama družila, kamenom se igrala, mozaike stvarala....A onda su provalile riječi, krenula je lavina, kao razlivena buktinja niz moćnu planinu ... Na natječaju, dvije pjesme su joj izabrane i objavljene u zbirci pjesama „IZMEĐU REDAKA", nakladnik REDAK SPLIT. Pjesme su joj zastupljene i u zborniku "NAŠA KNJIGA," u izdanju SAVEZA KNJIŽEVNIH STVARALACA ZAPADNOG BALKANA. „KAD PROVALE RIJEČI" njena je prva samostalna zbirka pjesama.

NISMO NI KLICA

Dosta!
Za ime Boga,
U ime naših pogleda,
Nestalih
U izgubljenim snovima,
Probdjevenih noći!
Prekini i odlazi!
Nemam više želje,
Ni hrabrosti,
Iscrpile su se na kredit
Poklonjene nade,
U meni nema,
One neke s početka priče,
Nesalomljive, mlade...
Ostalo je tek isto ime
Na koje se okrenem,
Ako me tek netko
Slučajno zazove,
Jer više mi ni ime
Ne spominješ,
Ne trošiš svoje slogove
Za nebitne govore,
Kao dvije sjene
Međusobno se,
Tek u prolazu sudarimo,
Hladno,
Jer sjene smo,
Ne živi ljudi,
Ono dvoje nestalo je,
Potrošeno,
Izlizano,
Nestalo nepovratno.
Ni u oči se više ne gledamo,
Kao susjedi smo
Na istoj adresi,
Istog života
Tek slučajni supatnici.
Prazni su moji pogledi,
Sve češće u ništa zaronim,
Pa tražim što naći neću,
Sve i da se
U prošlosti probudim,
Ni tamo nas nema,
Nismo ni klica,
Za ne daj Bože pohranjena,
Da ponovo nas mogu
U zemlju posijati,
Pa živjeti od vjere¸
Da jednom možda,
Ponovno niknemo,
I u sazrijevanju nađemo
Ono izgubljeno,
Ako znamo što smo,
Onako usput,
Trošeći dan po dan,
Nepovratno,
U trošenju izgubili!

SRED CARSTVA TAME

U crnoj rupi,
U nigdje i ništa,
Zgrčena sam,
Cijela savita,
Fetus nerođeni
Od svega sakrivena!
I od sebe same
Danas bježim,
U tišinu grobnu,
Sred carstva tame.
Kad boli u dubini,
U središtu bola,
Onda peče do kože,
Do suze,
Do mozga,
I krik bez glasa
Iz sebe rađam,
Krik do neba!
Muk oko mene.
I dokle, i čemu...
Dobar sam medij
Za svaku mučnu scenu,
Stijenom me zovu,
A prah sam tek sitan,
Razasut, pogubljen
U nigdje, u ništa,
I zgrčena kao fetus
Ni čovjek nisam,
Tek nešto što
Čovjekom bi bilo,
Kad bi mu dali,
Kad bi ojačalo!
Ovako...
Bol svoju stišćem,
Ne priznam, al' vičem,
Pomoć tražim, do neba kričem!

ZAGRLI TIŠINU

Zagrli u sebi tišinu,
Svojom željom stvorenu,
Nađi mir
Svemirom proliven,
Usisaj ga,
Ispuni svoju nutrinu,
Svaku stanicu,
Svaku i najmanju ranicu
Prelij,
Zaliječi i korakom kreni,
Lagano, pa brže, potrči!
Vrisni glasom iz tijela,
Nek čuje ga planeta cijela,
Svoj si, napokon
I za svagda,
Misaono biće, bez čemera
I onog sirovog jada.
Početak je ovo novi,
Tvoj je, sebe obnovi
I kreni, potrči dalje,
Ruku pruži,
Cijeli svijet zagrli,
Ljubavlju okruži!
To je ono što nam svima treba,
Sloboda, misao vizionara
Novoga doba,
Svi smo isti,
Ljudi, barem mislim,
I svi smo ranjivi,
Ispod ovih oklopa
Od sleđenih osmjeha,
Tek naučenih,
Ne iskrenih, samo prisvojenih
Iz obzira i nekih naučenih fora,
Jer, rekoše ti davno u odrastanju,
S osmjehom sve je lakše,
Sva se vrata otvaraju!
Ali danas,
Ne budi oni,
Kao neki, kao milijuni,
Vojska izgubljenih duša,
Budi svoj, voli!
Ne brani se od ljubavi,
Ona ne boli,
Zagrli sve, širi ruke,
Budi dio nas koji je živimo
U svakom trenu,
U svakoj slici života
Prepoznaju,
Budi naš, generacija nova;
Djece cvijeća,
Nasljednici starih snova,
Svojih očeva!
Emilija MIJATOVIĆ