|
Ljubavna lirika Helene HORVAT, iz Zagreba/02.02.2012.
Čuješ li jecaj što para grudi moje stvarajući duboki ožiljak?
 Helena HORVAT rođena je u Hercegovcu (Moslavina) 1958. godine. Živi i radi u Zagrebu od 1979. godine. Majka je troje djece. Zaljubljenica u poeziju. U srednjoj školi pisala je poeziju i to dosta uspješno. Odlaskom u Zagreb prestala sa pisanjem, posvetivši se obitelji i poslu. Nedavno je otkrila želju za ponovnim pisanjem. Piše ono što osjeća iz srca i duše. Pretežno, kvalitetnu, ljubavnu liriku. Ponekad napiše pjesmu i iz ogorčenja koje muči malog čovjeka. Ima više objavljenih pjesama na Facebook-u (FB-u) gdje nesebično razmjenjuje stihove. Najviše objavljuje u elektronskim medijima . Pjesme su joj objavljivane na portalima „Glas poezije", "internovine.com" i još nekim. Želja joj je izdati zbirku poezije koja je u pripremi, u nadi da će konačno ugledati svjetlo dana...
U RITMU LJUBAVI
Zapalio si svjetlo
strasti svoje...
Postala sam požuda
od dugih čekanja...
Skidaš me pogledom
svojim vatrenim
od kojeg
gori plam moga tijela.
Ljubi me nježno
golicajući
moju maštu.
Želim biti samo
grijeh tvoje požude,
u tvojim rukama,
krhka i podatna,
da ti poklonim
najljepšu poeziju
upaljenih strasti
poznatih mirisa,
sladunjavih uzdaha,
treptaja tijela
koje se uvija
u skladnom ritmu
naših tijela...
Šapći mi
bunilom svojih
maštanja...
želja ...
ludosti...
i strasti,
ritmom tvog disanja
zaronivši u
duboke brazde
sladeći se
sokovima
našeg blaženstva,
strasti...
i ljubavi...
Iz najnježnijeg grča
vraćaš me u stvarnost
oplemenjenu i snenu
želeći se strovaliti
na postelju
naših uzdaha ....
ISPOVIJED „BOGATE" ŽENE
Dotakni me prijatelju ljepotom duše svoje...
Kad zatvorim oči...tada te bolje vidim...
Osjetim tvoje srce...Dušu...
Griješio si...To je ljudski...
Ali onu iskricu dobra koju posjeduješ
treba je njegovati kao cvijet koji treba vodu.
Postat će ti duša...Iskrenija...
Srce...tako nježno i toplo...
Tako je i sa prijateljstvom...
Nepatvorena ljubav prema prijatelju
radi čuda...
Znaš...
Tako je i sa malim djetetom;
moraš ga nahraniti mlijekom
i pohvaliti ga za
sve dobro što je naučio i učinio.
Ja sam ti samo obična smrtnica
koju je priroda izdvojila
radi mog posebnog duha,
vedrog, ponekad tužnog, onog što ne zna mrziti,
ali zna praštati ...
Poneki bi me izdvojili želeći da budem
osamljena i tužna u svojim stihovima...
Prijatelju... moraš i ti mene razumjeti...
Sa svim mojim vrlinama i manama,
Prihvatiti druge onakvima kakvi jesu,
bez obzira na njihovu različitost
bilo hendikepa, rase, vjere.
Kad si sposoban prihvatiti druge
onakvima kakvi jesu ti si bogat i sretan čovjek.
Moram ti priznati, ja sam jako sretna i bogata žena....
BOLE ME RIJEČI
Bole me riječi tvoje
poput udaraca...
Srce koje tiho umire
U mukama krvareći od tuge
i nanesene boli...
Čuješ li jecaj...
što para grudi moje
stvarajući duboki ožiljak?
Poklonila sam ti
dušu na dlanu,
Ljubila snene oči...
Hranila ljubav tvoju..
Zaliječila svaki ožiljak
tuge tvoje.
Ispijao si nektare
moga tijela do zadnje kapljice.
Voljela sam te ljubavlju
tako nevinom i strasnom.
Što si učinio...
Crv sumnje koja ti
para dušu...
trujući ju zmijskim otrovom
želeći zatrovati dušu
i srce moje...
Nemoj... nemoj...molim te
da postanem snježna kraljica,
a naša postelja
ledena dolina
gdje živi samo studen
i mrkli mrak
iz kojega nikada
više neće pucketati
vatra naše ugasle ljubavi.
Helena HORVAT |
