|
Pisanje i katarzično pročišćenje Muhameda ZIMIĆA, iz Tuzle /02.02.2012.
Sjedim i pitam se šta je skriveno duboko u dušama
 Muhamed ZIMIĆ, rođen 24.08.1991. godine. Student je druge godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli, odsijek Bosanski jezik i književnost. Ozbiljnijim pisanjem počinje se baviti 2005. godine. Veliki utjecaj na njegov kreativni rad imala je hip-hop muzika, kojom se bavio neko vrijeme (bio i izvođač), te je svoje prve tekstove pisao u tom žanrovskom obliku. Danas se bavi pisanjem poezije i proze (kratkih priča - novela), te u narednom periodu, kad finansijski bude mogao podržati troškove objavljivanja, ima u planu izdati knjigu kratkih priča i poezije. Sebe ne smatra nikakvim nadri-umjetnikom, niti piscem, već čovjekom koji kroz pisanje proživljava katarzično pročišćenje (pisati znači postojati). Živi u Tuzli.
Plast sijena
U plastu sijena njena kosa raspletena.
Leži. Na licu joj sunčeva sjena.
Igra se na njenim ispucalim usnama
dok je gledam i sputavam se u žudnjama.
Sjedim i pitam se šta je skriveno duboko u dušama,
u dušama okićenim crvenim ružama?
Sinoć. Mjesečina, svježina noći
puna nježnosti do ponoći.
Držim je, grli me
dok pod tijelima drhti sve.
Uzdiše, smije se, grči se,
znoj sa tijela stopi se
sa vlatima sijena,
uživam u mirisima kakvih nema
kod drugih žena.
Kosa njena - suha travica,
njeno tijelo - užarena varnica.
Seljančica.
Dodirujem joj kožu dok u staji čujem stoku.
Ljubim joj lice - nabreklu smokvu.
Ona smije se, osmijeh u tami krije se
od mene, tekućine se iz tijela iscijede,
a onda strasti kao sjećanja izblijede...
Posvetio sam joj pjesmu
Rekla mi je jednom,
dok smo sjedili u nekom kafiću,
da joj nikada nisam posvetio pjesmu.
Nasmijao sam se
i rekao da sam joj posvetio pjesmu.
Ne jednu ili dvije. Više njih.
"Zaboravila si, srce,
zaboravila si", ponavljao sam.
Branila se, rekavši da nije zaboravila.
Zatim mi je rekla da se boji da me
potencijalni književni uspjeh ne promijeni.
Rekao sam joj:
"Čovjeka uspjeh ne mijenja,
čovjek ne postaje govno odjednom,
čovjek s uspjehom samo dobije
više prostora da pokaže kakvo je
govno zaista bio (ako je bio govno)
prije nego što je uspjeh došao,
dok je bio "običan čovjek", "obično biće"..."
Sjedim i pišem joj pjesmu. Običan sam.
Nisam se promijenio, ne planiram.
Nisam je ostavio.
I dalje volim je istim intenzitetom,
istom snagom, istim srcem.
Kao na traci za trčanje...
Večer teških riječi
Ne znam zašto i nije bitno šta večeras pišem,
bitno je da pišem samo da krv diše.
Nema me nigdje, evidento je, rista,
žiga me psiha, stabilan nikad
bio nisam, uma krivog kao kifla.
Večer je tiha kao muzika.
Bez urlika, urličem u sebi, odjebi!
Nisam svjestan svoje nesvijesti iz podsvijesti.
Polijepim neke riječi kao šamare za damare,
pišem pjesme, redam na kamare kao samare.
Večeras liječim se, hoću da prežalim,
Mayer u playeru "Dok ne nestaneš nikome ne fališ".
Treba se predati, kad te stvarnost prevari.
Ako živiš u iluziji, ne žali, nestani!
U stvarnost gledati surovo je, znam sve.
Srce kuca, ali život je teret kad postane sranje.
Muhamed ZIMIĆ |
