|
|
|
DUBOKO DISANJE/18.06.2010.
I fudbalsko 'brisanje' Jugoslavije
Piše: Zlatko DUKIĆ
 Uz nepodnošljivo brujanje vuvuzela, onih truba u publici, već sedmicu traje 19. fudbalsko prvenstvo svijeta. Utakmice su očajne, igra očaj, rezultati užas, pa, valjda iz dosade, neki TV-reporteri valjaju i gluposti. Na primjer to da je selekcija Srbije učestvovala na Prvom mundijalu, 1930. u Urugvaju, a najbolji plasman, četvrto mjesto, ostvarila u Čileu 1962. Tako je, uz ostalo, izbrisana i fudbalska Jugoslavija i postala Srbija.
Naravno, uz sve to, fudbal je i politika. Ne vidi se to na prvi pogled, a nije ni najvažnije. No, da su politički prsti i u to umiješani, jasno je svakom ko ima soli u glavi. A tek ekonomija? Pa, valjda, ne treba nikome „crtati" da su dvije najbogatije i najlikvidnije multinacionalne kompanije na globusu FIFA i UEFA. Jeste li ikad čuli da se Sep Blater, šef FIFE, ili Mišel Platini, gazda UEFE, žale na recesiju? Ili na manjak para? Ili na „tanku" zaradu i profit u Ligi šampiona ili Evropskoj ligi?... Naravno, niste, nećete i ne nadajte se.
Te-ve prenosi i fudbalska parada u JAR-u su, opet, mnogo više od sporta i igre. Ne kaže se, praktično, ništa novo kad se to ponovi. Kao što je, i inače, u vezi sa fudbalom i gala-priredbama tipa Mundijala, vraški teško reći novo, otkriti nepoznato ili dosad skriveno. Radi se o fenomenu, u kome se sve zna, sve je utvrđeno, postoje pravila, običaji, uređeni odnosi, zna se ko dobija, ko gubi.
Možda baš zato, razmišljam ovih dana, neki TV-reporteri ne znaju kako da nam vežu pažnju za male ekrane, kad već moramo „popiti" onaj užas od nepojamno loše igre i nikakvog fudbala, pa istrčavaju. I to vrlo maštovito, ali i nepromišljeno ili, u najmanju ruku, neoprezno. Pa će nam mlađani reporter (ne upamtih ime) iz Banjaluke, član ekipe Javnog RTV servisa BiH, koja iz sarajevskog studija komentariše utakmice (jer ta fukarska kuća nije mogla ni pomisliti da reportere pošalje na skupi jednomjesečni službeni put na Mundijal), dočarati utakmicu Gana-Srbija. Činiće to rutinski. Sve do časa kad zaželi da nas „prosvijetli" i kaže da je selekcija Srbije igrala na Prvom mundijalu 1930. u Urugvaju, a najbolji plasman, četvrto mjesto, ostvarila 1962. u Čileu. Hoće li se to reći da smo mi, koji smo rođeni, rasli i sazreli u Jugoslaviji, zapravo prevareni: ona se 45 godina lažno predstavljala, a zapravo je bila Srbija?
Da sam stajao, umjesto što sam sjedio, kad sam to čuo, skljokao bih se na dno leđa. U prvi mah, mišljah da sam pogrešno čuo. A onda vidim da to reporter stvarno misli, mora da su ga pogrešno instruirali, učio je iz nekih novih, krivih knjiga i, zato, govori neistinu. Dakle, reporterski „masno" laže.
Prođoše otad dani, a niko momka da priupita kako je to 1930. u Urugvaju Srbija imala reprezentaciju, kad je tada postojala Kraljevina Jugoslavija. Ili: kako se čileanska reprezenatcija Jugoslavije pretvori u Srbiju, ako znamo - pamćenje me služi, a tu je i Internet - da su u njoj igrali poznati „srbijanski" igrači Dražen Jerković, Rudolf Belin, Mirko Braun i Vlatko Marković, iz zagrebačkog Dinama, Petar Radaković i Josip Skoblar, iz Rijeke i Muhamed Mujić i Ivan Ćurković, iz mostarskog Veleža? Plus Fahrudin Jusufi, Albanac iz današnje države Kosovo.
Naravno, ništa nije slučajno, ni naivno. Posebno da se to zbiva ovdje, u BiH. U vrijeme kad i najtvrdokornija nacional-šovenska bagra diže ruke od trulog sna o „Velikoj Srbiji", sport se koristi za podvale. Znači li to da se mlađim generacijama Jugoslavija po svaku cijenu izbija iz glave, jer se, izgleda, hoće „dokazati" ne samo da ona nije postojala, već da je sve što je u njoj bilo vrijedno i važno - postigla Srbija?
Što je već simptom ozbiljnog oboljenja, ali i razlog da to ne prođe mimo pažnje. Ne samo novinarske.
(Objavljeno u „Tuzlanskom listu" 18. 6. 2010.) |
|
|
