Optimus Template

Nakon TV gostovanja u Beogradu maske su skinute/02.02.2012.

DODIK JE KARADŽIĆ SOCIJALDEMOKRATIJE

Piše: Mehmed Pargan

Televizijski duel Dodik-Jovanović, uzbunio je emocije, prije svega u Republici Srpskoj, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini. U kafićima širom zemlje danas se navijalo, kao da igraju Željo i Sarajevo, odnosno Zvezda i Partizan. Dok je Milorad Dodik, po vokaciji navodno socijaldemokrata, branio Radovana Karadžića, donedavno najtraženijeg ratnog zločinca na svijetu, Banja Luka i drugi gradovi Republike Srpske navijali su za njega do posljednjega daha, ubijajući u nama i posljednji atom snage, kojim godinama dokazujemo da zločin nije kolektivna već individualna kategorija. Kako da kao slobodnomisleći čovjek i dalje tvrdim da ratni zločin nije kolektivna kategorija, ako su danas Dodiku skandirali, a večeras nas zasipaju na Facebooku mržnjom i prijetnjama, hiljade i stotine hiljada ljudi iz Republike Srpske, pretvarajući u čovjekolike bogove Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Ako negiraju genocid koji se desio i koji je Međunarodni sud potvrdio. Pisao sam o zločinu i genocidu, i uvijek potencirao individualnu odgovornost. Imam li pravo to i dalje na takav način gledati. Možda sam bliži istini ako posmatram apstiniranje od podrške genocidu i ratnom zločinu kao individualni, pojedinačni i rijedak čin.
Pravio sam prije pet-šest godina sa grupom mladih ljudi, prilično rasterećenih emocije nacionalizma jedno istraživanje. Pokušali smo doći do podataka koliko je ljudi potrebno da bi se u nekoliko dana ubilo na različite načine oko 8.000 Srebreničana. Uzeli smo u obzir pokazatelje da je veliki broj ljudi bio vezan, da su neki transportovani iz mjesta u mjesto, da su kopane masovne grobnice, korišteni autobusi i kamioni, angažirani streljački vodovi, podignuti pješadinci, korištena artiljerija... I došli smo do orjentacionog podatka da je za takav čin potrebno 12.000-15.000 ljudi. U drinskom pojasu, u općinama koje su gravitirale Srebrenici, a odakle su bile agažirane vojne snage, živjelo je manje od 200.000 ljudi, od toga oko 90.000 muškaraca. Od toga njih otprilike 65.000 vojno sposobnih. Šta to znači? Da je svaki peti muškarac iz Podrinja sudjelovao u srebreničkom genocidu. Ili jednostavnije, skoro svaka srpska porodica u Podrinju imala je člana ili najbližega rođaka u vojnim jedinicama koje su izvršile genocid. Naravno, nisu ga svi činili, ali su nakon činjenja, skoro svi zašutjeli, jer bi govoreći o genocidu, otkrili svoju najbližu familiju. Šutnja, prikrivanje i negiranje (ratnog) zločina je također zločin u svim pravnim sistemima u svijetu. Dakle, šta ćemo sada? Da li se radi o koletivnoj krivnji ili pojedinačnoj. I dalje želim tvrditi da je pojedinačna, ali nemam više dovoljno argumenata da samoga sebe u to ubijedim.
Da se vratimo na tv duel. Sat i petnaest minuta polemike, koja je pokazala svu političku drskost i nepoštivanje javnosti od strane dvojice političara koji su ne vodeći računa o mišljenju i stavovima drugoga, samo iznijeli svoje mišljenje ne uvažavajući mišljenje ili argumente drugoga, razgolitilo je do dna poziciju Bosne i Hercegovine i nas u njoj. U jedom trenutku, Čedomir Jovanović, koji je poziciju vodećeg opozicionog političara izgradio na negiranju Srbije viđene očima Miloševića i građene po njegovoj mjeri (skidam mu kapu za to), upitao je Dodika: „Kako možete Vi kao predsednik jedne države tako da se ponašate?". Da, Čedo je rekao, a da možda niste htjeli to čuti: „Predsednik jedne države". Od kada je to Republika Srpska država? Ili mi to još ne znamo?
Danas su Bošnjaci širom svijeta navijali za Čedu, koji je u jeku svoje kampanje pokušao biti drugačiji i kazao je stvari koje gode ušima nas koji želimo poraziti Dodikov nacionalizam, divljanje i sirovu surovost. A zašto su za njega navijali svekoliki Bošnjaci širom Matice i Dijaspore? Zato što nema definirane bošnjačke i bosanske politike. Čedo Jovanović je došao u poziciju, da iz Beograda brani stavove Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. A da to naši lezihljebovići, svih političkih boja, ideoloških opredjeljenja, nacionalnih, vjerskih ili ateističkih ubjeđenja, pljačkaši posljednje mrve hljeba bosanske i bošnjačke sirotinje, ne mrdaju čak ni onom stvarkom. Oni su samodovoljni i samozadovoljni. I podsjećaju na mučitelje koji su otvorili mučenicima krvne sudove i čekaju da iscuri posljednja kap krvi iz njihovoga tijela. Da li iko od onih koji dođu po svoj harač uoči izbora ima zrno dogovornosti za Državu i narod/građane, zrno savjesti? Ako ima, vrijeme je da je pokaže!
-Ja ne volim Sarajevo i odem tamo samo onda kada moram, - kazao je Dodik, zaprijetivši kako će se BiH raspasti, kako će RS biti nezavisna država i da ju u ovom trenuku može priznati devet-deset zemalja. Iako je Jovanović pokušao da ukaže da takva politika vodi ratu, Dodik je insistirao: -Mi ćemo tu ostati, neka oni naprave svoju državu!!!
I sinoć se skoro niko od političara nije uspio ili nije htio oglasiti da kaže da je to što je Dodik najavio prijetnja miru. Najava rata. Crveno svjetlo koje upozorava na opasnost koja je blizu, poput onoga koje je palio Karadžić, prijeteći cijelom jednom narodu da će nestati. Ako ima pameti u bošnjačkoj politici, ona će hitno poduzeti korake kojima će zaustaviti ratnohuškačku retoriku Milorada Dodika i spašavati zemlju koja je već u rascijepljenom stanju. Samo da se dijelovi razdvoje. Porezi koje svakodnevno plaćamo i novac bacamo u budžetsko bure bez dna troši se za finansiranje čitavih timova ljudi koji uništavaju zemlju. U Parlamentu BiH sjede ljudi koji imaju osnovni zadatak da unište zemlju, a mi ih plaćamo da to čine. U Vijeću ministara su ljudi koji primaju plaće od nekoliko hiljada maraka mjesečno i troše nemilice budžetska sredstva, a jedini zadatak im je da opstruiraju zemlju koja im daje tu plaću. Građani Bosne i Hercegovine, ili bar oni koji BiH vide kao svoju zemlju, trebaju konačno kazati da je vrijeme građanskog neposluha na vratima. Ja ne želim da svojim radom finansiram one koji uništavaju moju zemlju i prijete njenim cijepanjem. A to sada činim, zajedno sa drugima. U BiH se mora donijeti zakon koji će onemogućiti primanje plaće, odnosno upošljavanje u državne organe svih onih koji ruše državu. Dakle, ako želiš da jedeš državni hljeb, onda je osnovno pravilo da budeš odan toj državi. Nezabilježeno je da država plaća nekoga ko javno kaže da želi uništiti tu državu. U drugim državama protiv bilo kojega pokušaja rušenja državnog poretka dižu se brojne sigurnosne službe. Naše sigurnosne službe, obično su u službi razbijanja zemlje. Dokle?! Zato, forma zakletve, mora biti pravilo: Zaklinjem se da ću kao državni funkcioner/službenik braniti i čuvati Bosnu i Hercegovinu, te štititi njene interese u zemlji i svijetu!!! Licemjerno je u najmanju ruku uzimati novac od države koju ne poštuješ i ne priznaješ. (I šta mislite, šta će reći Drago Kalabić na to, ili pak Dušanka Majkić, koja negira državu koja joj daje hljeb. Ili se pak možda odreknu plaće). Do tada, treba iskoristiti sva pravna sredstva kojima se može sankcionirati divljanje Milorada Dodika, koje pobuđuje najniže srasti hulja, zločinaca i kriminalaca, koji već sutra mogu ponoviti svoj nekažnjeni krvavi pir s početka devedesetih.