Optimus Template

Intervju sa pjesnikinjom Mirvetom Islamović (Švedska)/24.01.2012.

SAMO  KROZ  SJEĆANJA VIDIŠ  SLIKU  SVOG  ŽIVOTA

Autor: Ibrahim Osmanbašić

Poštovana gospođo Islamović, kakve utiske nosite sa promocije vaše knjige „Napeta koža" iz Sarajeva, a koja je održana početkom januara?

ISLAMOVIĆ: Kako je biti pisac u dijaspori? Mislim da smo isti. Osim što između nas stoje te granice i mi dođemo kao ambasadori naše Bosanske kulture i književnosti. Prestavljamo svoju žemlju, svoj narod sa velikim brojem ispisanih književnih djela. Mi kao narod možemo otići bilo gdje ali ono što nosimo u srcu ne zaboravljamo, a to je svoj zavičaj. I matrenji jezik je naša lična karta u svijetu.
Potpisujem onu rečenicu: "Srce po svijetu, a duša u zavičaj". Živjeti vani i stvarati u zemljama gdje smo manjina je uspjeh ne samo za nas već i za zemlju koju predstavljamo. Da ne spominjemo sad velika i slavna imena književnika koji žive na relaciji domovina- tuđina. I ja kao književnik sam ponosna što imamo tako jaka imena priznata u svijetu...Ja znam da sam u Svijet sa sobom odnijela grumen zemlje na nogama bosim. Jedno znam da mi beharom miršu zore dolje ,gdje me moja majka rodi...Naravno dodajem da svi i koji me poznaju u Norrköpingu cijene moj rad i daju mi moralnu podršku. S tim mislim i na šveđanem moje prijatelje, koji rado žele vidjeti moju knjigu na švedskom jeziku Živim, stvaram a duša mi je dolje u zavičaju. Ma, nostalgija je čudo. Kažu da pisci iz dijaspore više pišu o zavičaju nego pisci koji žive na svome kućnome pragu, na svome ognjištu, a što je i tačno. Ali najbitnija je saradnja sa piscima iz domovine, da se ne razdvajamo i da se uzajamno pomažemo. Ja znam da sanjam na maternjem jeziku, a to radite i vi dragi kolega.

Vaše pjesme odišu nostalgijom i melenholijom. Da li pjesme „nalaze" vas ili vi „tragate" za pjesmom?

ISLAMOVIĆ: Nostalgija je ram mojih nekih pjesama ili pozadina slike koju riječima želim naslikati. I onda po njoj nanesem boje svoga trenutnog raspoloženja. Ma, dođe to nekada kao inspiracija serijska i onda krenu ti izvori sjećanja iz duše. Nekako mi lakše kad izbacim iz sebe uspomene, kad vidim svoju prošlost i sadašnjost kako zajedno kahvenišu u istoj pjesmi. Ja tražim sebe u tim pjesmama i sebi drage osobe, koje žive tu u meni, u mome srcu. Ma, divno je prošetati svojom mahalom, trčati bosonog u susret djetinjstva. I kad te grije zavičaja sunce onda je srce veliko i sretno. Ili... zalazim u poznim godinama i kačimo na rever slike života. Lijepo je maštati... Heheh... melanholija. Ovako pitanje sam i očekivala. Da ona se vidi u mojim pjesmama i ja tu tragam za njom .Ne želim da me pogrešno shvate. Moj život nije takav, nemam razloga da osjećam potištenost. Da sam tužna i nesretna. Jednostavno našla sam se u toj tematici i leže mi takve pjesme. I naprosto, kad čitam komentare posle takve postavljene pjesme iznenadim se što me ljudi vide nesretnom.. I onda slijede molbe glavu gore i nastavi dalje... da ne klonem duhom i tako dalje. Znate i sami da smo maštari i romantičari mi pisci/poete, ali stvarnost je nekad daleko od toga. Nekad me zaboli ta podjela mišiljenja nekih kolega koji imaju respekt/ poštovanje prema, recimo, zrelim poetesama. Njih ne bombaju sa nekim pitanjima kao nas mlađe ili ne daj bože udate poetese. Onda bi bilo znaš i sam..Volim pisat takvu poeziju i ja sam glavni lik tu... Ali ne moj život, u cjelosti. Kroz život sam prošla kroz sve. Doživjela sam bol, patila kao i svi drugi. I išla dalje sa osmijehom. Naravno, neke sam okove bacila. Oči otvorila i ne plašim se od onoga što sam napisala i nije me strah ko će i kako protumačiti moje pjesme i koji će se lik naći u mojim riječima. Naravno bila sam voljena i voljela sam što sam dokazala ovom svojom zbirkom. A vole me i sada. Ljubav imam i sretna sam osoba. Kažu da je ova tematika ljubavne poezije - tužbalica. Mole me da pišem vesele ljubavne stihove. Ok, znam ja i to i onda u toku 24 sata vidiš po mišljenjima čitaoca jednu osobu danas tužnu zbog neuzvraćene ljubavi. Sutra cvjeta od sreće, malte ne ljubav preko noći vratila se. Mislim da osjećaji tuge i potištenost glavna tema kod večine poeta /poetesa. Svi su sretni i zadovoljni, a melanhonija pljušti k'o kiša. A ovamo se ograđuju sretnom ljubavi i "divnim" brakom.
Ja ostajem mome stilu pisanja....U mojim pjesmama biću samo Ja i On.... Moj zavičaj moj život, moja sevdalinka i moja djeca. Moja ljubav bez nje ja ne umijem... Ima neko ko me voli, a ja volim život i moje stihove u "Napetoj Koži".
Ljubavna tematika u vašim pjesmama ima epsku čistoću, a četo su emocije prekrivene sjenkom tragedije. Da li smatrate da čovjek postaje svjestan sreće tek kada ono što mu je drago izgubi?

ISLAMOVIĆ: Trebalo mi je vremena da naučim definiciju ljubavi. Kada sam kockice života na svoje mjesto postavila. Kada sam prestala sebe optuživati da sam ja taj jedini krivac što se brod sreće nasukao. Da tačno je, mi se budimo onda kada je bude kasno, kad su zvona sa zvonika prestala udarati i kada svatimo da signale upozorenja nismo znali rastumačiti... Smijali se svojoj sreći u lice. Gubili smo se u prostoru, u drugima tražili voljene, ostavljene, a onda uslijedi serija pitanja: „Koliko puta smo tu sreću držali u svojim rukama? Da li smo pravu ispustili? Koga volimo?" Učimo se dok smo živi, padamo, nastavljamo, život ide dalje, a sreća nas prati. Ne znam da li sam mogla ovdje dati pravi odgovor. Znam da čovjek poslije svakog poraza izvuče neku poruku. Kad jednom ispraviš grešku života ne pravi je ponovo. Moje pjesme su tkane jakim emocijama moje sreće i moje ljubavi - imala, izgubila, a ona me pratila jako dugo kao bliznakinja mi je postala... Jednom sam joj morala stati na put sa željom da nastavim živjeti i tragati... da me negdje čeka nova ljubav... da mi bol ne može biti vjerna pratilja u životu. I da svako ima nekog koga više nema... I da nisam ni prva ni poslednja kojoj je ljubav kroz prste prošla... I onda osjetim toplinu drugog pogleda i razmislim - da li je vrijedno rušiti njegovu sreću?
Tek kad izgubimo voljenu osobu shvatili smo da je to iskonska ljubav.

Koliko vaša sjećanja, o kojima često pišete, imaju vezu sa stvarnošću?

ISLAMOVIĆ: Ja znam da me prošlost putem sjećanja nije asocirala na nešto možda ne bih nikada nešto napisala.Ako uplovim u prošlost putem sjećanja iz nje prizivam dobre ili loše uspomene. Naravno, moram imati i namjenski cilj, inspiraciju dogadjaja. Ako me nostalgija ponese u daleku prošlost onda vidim jednu djevojčicu koja trči kaldrmom svoga sjećanja. Igra se blatnjavim cestama svoga djetinjstava. Zaviruje u sokake i vidi krošnje staroga duda... A da, sjećam se, rodila sam se u Berane, zelena rijeka ga dijeli na dva dijela... Zar to nije stvarnost moga života? Jedan splav života me nosio, kad sve bacih niz modru rijeku i otisnuh se u svijet. Sjećam se jednog sureta, prvog poljubca, rođanja svoje djece.... Sve to nalazite u mojim stihovima. Ne znam, neki bi rekli da su sjećanja bijeg od stvarnosti ali i to je dio nas i naših života. Ako sjećanja ne oživimo i ne probudimo uspomena onda bi naši životi bili prazni. To je kao život bez indetiteta. Znači, sjećanja su stvarna dok stvaram svoje pjesme....Virtualna možda jedan djelić dok stvaram sliku budućnosti... Ali ne idem puno naprijed, ne volim planirati unaprijed. Samo kroz sjećanja vidiš sliku svog života... Sjećam se štampanja "Napete kože".... i posvjećena je mojoj djeci. Naziv zbirke „Napeta koža" vema je simboličan, a i upečatljiv - da li ste imali dilema oko naslova vašeg pjesničkog prvijenca? Kao prvo želim vam reći da "Napeta koža" možda se ne bi nikada štampala da nisam imala nesebičnu pomoć, do tada moga virtualnog prijatelja sa facebook-a, gospodina Meše Brničanina, slobodnog slikara iz Prijepolja. Zahvaljujući njegovoj želji, podršci i po njegovoj procjeni da moje pjesme zaista vrijede. Zamolio me da mislim na "KNJIGU", a poslije tri godine razmišljanja poslala sam mu traženi materijal i počeli su planovi oko objavljivanja zbirke. Svome prijatelju, sada mome izdavaču, gospodinu Meši Brničaninu sam predložila jedan naziv što je on galantno odbio. Tražio je jači naziv i onda sam iz topa donijela odluku po pjesmi "Napeta koža". Složio se uz konstataciju da nešto poput takvog simboličnog naslov treba zbirka da nosi naziv. Pored i drugih prijedloga ipak sam ostala na tome da se naziv ne mijenja i "Napet koža" je svjetlost dana ugledala 15. jula, 2011. godine. I sada do kraja svoga živa slavit ću taj datum kao moj drugi rođendan i kao datum rođenja moga četrvtog djeteta. Inače sam majka i imam troje djece. Mislim da nisam pogriješila i da svi oni koji su pročitali pjesmu "Napeta koža" složiće se sa tim da zbirka s ponosom nosi njen naziv .
U vašoj pjesmi „Rasprsnut život" - samo tuga ostaje cijela. Da li je to ljudska sudbina ili lični izbor?

ISLAMOVIĆ: "Razbi se ogledalo / Da li nesreću donosi, / ili sudbini prkosi." (Rasprsnut život) Ne znam koliko sam ogledala razbila u svome životu. Znam da sam prošla svu životnu školu od ujeda muhe pa do one izreke: „Ne vjerujem više nikome." Jedno sam svatila u životu - da ga volim, da je jedan i da je lijep. I naravno, želim ga živjeti i prkositi sudbini. Tako u pjesmi "Rasprsnut život" - neki se mogu pronaći u njoj. Naše sudbine su manje ili više slične. Svi smo mi na neki način bili gubitnici. Samo bez bajki jer ne možeš me ubijediti da su ti med i mlijeko u životu samo tekli. "Razbi se život / krv se sledi / samo oživeše dušmani / skupljaju parčiće tuđe nesreće- /Da se prehrane." Koliko vas vidi sebe u ovim stihovima? Zar nismo svi prošli kroz ovo? Ko su pravi prijatelji, da li ostanu sa nama - ili su to oni što su nam tugu i bol nanijeli? Ko je naučio da živi pod štitom laži neka tu i ostane.... Slabići ne znaju ići dalje. "Rasprsnut život - samo tuga ostaje cijela". Moj lični izbor je tu bio, a i vaš. Koliko god se borili protiv toga, jednom je i vas zaboljelo.. Pjesma „Sevdalinku uz saz zapjevati" počinje stihovima: Teška mi je ova daljina, / tuđina boli mi stvara., a koja govori o Sarajevu. Drago mi je što ste, baš, tu pjesmu pročitali na promociji. Koliko pjesme utiču na život pjesnika/pjesnikinja? Ne rijetko se dešava da se ono što se priziva pjesmom, nedugo zatim, događa u stvarnosti.

Kakva su vaša iskustva u tom pogledu?

ISLAMOVIĆ: Pjesma "Sevdalinku uz saz zapjevati" je bio moj otvoren poziv svima onima koje sam smatrala i smatram svojim prijateljima. Poziv otvoren za sve koje poznajem kao i za one virtualne prijatelje koje sam srela putem interneta. Pjesma je nastala spontano u razgovoru nas više sa željom da se sretnemo i naravno, mjesto susreta je Sarajevo. Koliko volim ovaj grad dokazala sam svojim stihovima. Koliko sam poštovala i cijenila neke prijatelje pokazala sam u ovoj pjesmi. Neki su kako su došli tako su i nestali. Mnoge sam srela, daljinu sam približila i šetala skupa sa svojom rajom Baščaršijom. Snove sam u javi uvela i oživjela ih. Drago mi je da sam ovim putem srela sebi drage i velike prijatelje. Naravno i ja sam sretna što sam dobila u vremenu i pročitala pjesmu - moj poklon Sarajevu i Sarajlijama. "Teška mi je ova daljina / tuđina boli mi stvara"/ - sa ovim riječima se vidi da sam pjesnik dijaspore, da živim negdje daleko, da nisam svoj na svome i da tuđina i te kako zna da zaboli. Moja duša je dolje, gdje beharom mirišu obeherale zore. Sjećanja me zovu zavičaju, djevojčica je žena postala, majka: sreća je bila uvijek na mojoj strani i onda kad sam gubila... Vraćala sam udarce i borila se da imam mjesto svoje pod ovim Suncem. Koliko utiču pjesme u život pjesnikinje? Ili koliko su na mene uticale na moj život? Puno utiču i negativno i pozitivno. Kako te vide i kojim redosledom čitaju pjesme. Ljubav prema poeziji je pobijedila. Bitke sam neke dobila, a negdje sam izgubila. Ne žalim se. Neki su me naučili životu, a ja im lijepom pjesmom uzvratila...

Vašu poeziju krase poruke pjesama, što sam istakao i na samoj promociji vaše knjige. Kakav je vaš stav prema porukamo koje pjesma odašilje u vječnost?

ISLAMOVIĆ: Cilj svakog pisca je da se njihova djela čitaju na način koji su on/ona uputili u svojim književnim djelima. I ja sam čitaoc i dok čitam roman ili pjesmu tražim svaku njihovu poruku. To je naš cilj - da nas razumiju i da izvuku neku poruku života ili tome slično. I moj cilj je taj da se vidi srž moje pjesme; da se vide obe strane života i naših sredina; da shvate da u životu ne ide sve od ruke i da ništa ne dolazi sa prvom pošiljkom; da sebe pronalaze u mojim pjesmama; da razumiju da pjesma i jeste jedan život i da u njima živi neko. Hvala Ibrahime, drago mi je da si pronašao te moje poruke i da smatrate da su vrijedne i da krase moje stihove. Znači da je moj cilj postignut i da će moje pjesme živjeti duže od mene.
Kako vam danas izgleda vaša prva knjiga?

ISLAMOVIĆ: Kako danas izgleda moja knjiga i kako sada gledam na moju "Napetu kožu"? Neću sada sebi laskati i sama sebe hvaliti, ali mislim da je knjiga dobra, da pjesme zaista vrijede i da su kvalitetne. Knjiga mi je bogatija, jer su je mnogi pročitali i da li svoje kritike i mišljenja. I naravno, prihvatili me kao pisca, neki još nisu, ali na njih se ne osvrćem i ne vidim ih. Zadovoljna sam i sretna svojom knjigom. Naravno, drago mi je da sam imala divne ljude koji su „Napetu kožu" još ljepšom stvorili. Sad, par mjeseci od njena izlaska, vidim je u ljepšem svjetlu i ponosim se, jer je moje djelo... Znači, vidim svoje djelo onako kako vide i ostale moje kolege svoja djela. Sad mi je knjiga "mirisna i čedna, kao bašča sa proljeća, rascvjetala se za dodire nove". Bogatija je sa mišljenjima mojih dragih prijatelja.

Vi, kao plodna autorica, vjerovatno radite i razmišljate o narednoj zbirci?

ISLAMOVIĆ: Naravno da razmišljam o narednoj zbirci. Već vršim odabir pjesama za nju, i lektura nekih je već krenula. Ne žurim, jer se još želim angažovati sa „Napetom kožom" u toku ove godine. Radim na tome da ugovorim još par promocija moga prvijenca. Ne želim je tek tako baciti u zaborav sa dolaskom nove knjige. Ako ne bude izmjena ostaje stari dogovor da će se 2013. godine štampati nova knjiga.

Gospođo Islamović, hvala vam na izdvojenom vremenu za ovaj naš razgovor i nadamo se da nećemo dugo čekati na neko vaše novo autorsko pedstavljanje u Sarajevu.

ISLAMOVIĆ: Hvala i vama, bilo mi je zadovoljetvo sa vama razgovarati. Želim se zahvaliti Udruženju za kulturu - Novo Sarajevo (KNS) na divnoj promociji "Napete kože". Hvala divnoj publici, mojim dragim gostima, vama Sarajlijama, Hotelu Radon Plaza i gradu Sarajevu... Neću zaboraviti da se još jednom zahvalim mojoj izdavačkoj kući LimesArt iz Prijepolja, svome izdavaču gospodinu Meši Brničaninu kao i urednici, lektorici gospođi Hadiji Džigal-Krijestorac... Sa svakim svojim novim autorskim djelom doći ću u Sarajevu... Donijeću svoje ljubavne, zavičajne, iz duše pisane pjesme i sa vama ih podijeliti... Još jednom Hvala vama gospodine Osmanbašiću, zadovoljstvo mi je da sam vas upoznala.

KNS/23.01.2012.