Optimus Template

Držanje Klare u neizvjenosti

Što je beogradski novinar Filip RADULOVIĆ, napisao o ljubavima doživotnog predsjednika SFRJ-a u knjizi „Ljubavi Josipa Broza"; drugo izdanje beogradskog „Grafosa" - 1990. godine? Prvo izdanje je u SFRJ bilo zabranjeno.

Dok se Marusa pripremala da sa Jožom napusti grad, Joža je držao Klaru u neizvjesnoti. Jedne noći uze kofer, s nepotrebnim stvarima, i kobajagi se presli njoj. Nađe je u krevetu. Sve je mirisalo na kolonjsku vodu. Joža je čvrsto zagrli. Govorio je kako je jedva čekao da se preseli i kako u posljednje vrijeme stalno misli na nju. Ona ustade, prope se na prste, prebaci mu ruke preko ramena i cmoknu ga. Brzo se obuče i ođoše u trpezariju. Za vrijeme večere razgovarali su o poslovima. Klara mu je govorila o uspješnom poslovanju i nagovarala ga da za stalno ostane kod nje, smatrajući kako je perspektivan i vjerujući da će ga na taj način više vezati za sebe.
Joža, se interesovao koliko u njenoj fabrici kozmetike ima ženske radne snage.
- Veoma malo - odgovorila je.
- Sa ženama je lakše raditi - dodao je on, prirkivajući pravi razlog
svoje radoznalosti. Dogovoriše se da sutradan obiđu fabriku. Već je bilo kasno i trebalo je ići na spavanje. JOža je znao kako ne može izbjeći spavanje s njom. Pomisli, kako je najbolje da se opije. Zatraži ključeve od podrumskog pića i siđe dole. Dugo ga nije bilo. Klara pođe da vidi šta je s njim. Nađe ga u ćejfnom stanju.
- Dođi kod mene, lepoto moja - pozva je Joža šireći ruke. Pruži joj bokal s vinom, ali ona odbi, govoreći da ne može piti bez čaše. Joža uze svijećnjak iz njene ruke i baci ga na pod. Ostavi bokal i opijen ukusima i mirisima raznih pića, uhvati Klaru, nasloni je na bure i snažno je nategnu.
Njoj je to godilo. Nije se otimala, nije negodovala, ali se čudila zašto to on radi u podrumu. Joža dobi divlju snagu, što zbog pića, što zbog podruma, što zbog mržnje prema njoj. Osjećao je slatku želju da je zaboli koštunjavo tijelo od njegovih nemilosrdnih pokreta. Sabi je između buradi. Klara ogreba čelo. Šiknu krv.
- Joža, uzmi me za ruku i odvedi me gore - molila ga je. A, on ne da nije hteo, nego ga je njena molba tjerala da bude još bezobzirniji. Tek kad je počela zapomagati, odveo ju je gore. Služavka joj ispra ranu i stavi zavoj. Ležeći na svom krevetu Klara je tiho ječala. Njene suze i jecaji su još više uzbuđivale Jožu. Htjede da legne uz nju, ali svakog časa je u sobu ulazila služavka, pitajući šta je bilo s njenom gazdaricom Klarom. Joža je mazio Klarinu ruku govoreći kako mu nikad nije bilo slađe i ljepše.
- Grozno! - reče ona kroz plač. - Umesto u krevetu, ti u podrumu.
- Pa to je mala srećna, ljubavna ranica. Nemoj da cmizdriš - pruži joj bokal i primora je da ga gucne. U 'Rvatskoj žene piju iz bokala, ljubav vode između buradi, po podrumima. To je najljepša ljubav - tješio ju je osjećajući nasladu posebne vrste. Klara je osjećala kako joj bolovi šetaju po čitavom tijelu. Najteži je bio onaj na kičmi. Poče da joj se vrti u glavi.
- Bolovi, modrice! - vikala je.
Joža pođe na spavanje u drugu sobu. Ona je cijelu noć ječala. Čim svanu, posla služavku da probudi Jožu. On nije htio da ustane. Spavalo mu se. Ustao je tek oko jedanaest sati. Kad se spremi uđe u njenu sobu. Upita je kako se osjeća.
- Svaka koščica me boli. Pogledaj...zavrnu spavaćicu i na koljenima i butinama pokaza mu modrice.
- Ljubavne modrice - odgovori i reče da će da obiđe fabriku. Međutim, čime je izašao uputio se u svoju hotelsku sobu.

Marusa uđe u ordinaciju kod oca. Bio je sam. Nikad ga nije vidjela tako nervoznog i zamišljenog. Osjećao je da je Marusa za njega nesreća i crna sudbina.
- Tata - javi se ona.
- Sve je uredu. Amin! - reče unezvijereno.
- Došla sam da razgovaramo.
On zastade. Gledao je u nju. Ona mu izloži svoj plan. Obećao joj je
sve što je htjela.
Sustradan je voz za Plzen polazio polazio u 19 sati. Marusa se opraštala od svojih. Kuća Novakovih bila je puna rodbine i prijatelja. Svi su je darivali u novcu, a od tolikog grljenja, ljubljenja i uzvika hvatala ju je mučnina, a neka nijema tuga je rasla u njenoj duši. Kočijaš ju je fijakerom odvezao do željezničke stanice. Tamo zateče Jožu. Čim stiže, on se zainteresovao da li ju je otac pomogao. Ona mu reče da je dobila puno novaca. Preko Jožinog lica bljesnu osmijeh, a sav jed i gorčina nestadoše. Kada voz krenu osjećala je mučninu. Joža je mislio da joj smeta putovanje. Vlažnom maramicom joj je kvasio čelo.
Kad su stigli u Plzen, fijakerom se odvezoše do tetkine kuće. Marusina tetka srdačno ih dočeka. Pripremila im je večeru. Marusa je malo jela. Otrča u kupatilo i ponovo poče da povraća. Za njom je krenula i tetka. Joža priđe vratima i oslušnu. Tetka izađe i reče da je Marusa trudna.
- Moramo se što pre venčati - odgovori on i uđe u kupatilo. - Posle venčanja vodiću te u Njujork i u 'Rvatsku - obećao joj je.

Fabrika „Škoda" i bogata Bečlijka

Joža se zaposlio u Fabrici automobila „Škoda". Za kratko vrijeme upoznao je Plzen. Imao je dosta novaca i često je svraćao u hotel. Tamo se upoznao s Bečlijkom Lizom Spuner - veletrgovkinjom štofova u Beču, a snabdijevala se poznatim češkim štofovima. Sa njom se viđao često. Sve više ga je privlačila. Bila je simpatična i zgodna. Imala je zlatastu kosu i zvonak glas. Sa njom se viđao i poslije podne. Uz pivo su ćaskali i često ručali zajedno. I on se njoj dopao. Pozvala ga je da dođe u Beč na njen trideseti rođendan.
- Za Beč treba dosta novaca - pipao joj je puls.
- Bićete moj gost, gospodine inženjeru.
- Da li bi se mogao tamo zaposliti? - upita on.
- Svakako. Austriji su potrebni inženjeri. A, mogli bi ste se zaposliti
i kod mene. Recimo...- ona zastade i dodade. Ako se odlučite da dođete evo vam moja vizit karta.
On je uze i stavi u novčanik. - Ako bih se sad odlučio, biste li mi dali...zastade, nadajući se da će shvatiti što joj traži.
Ona ga podstaknu.
- Vaš poziv je primamljiv - odgovori izbjegavajući da završi
misao, tražeći joj novac za put.
- Samo vi dođite - ponovi ona poziv.
- Kad se vraćate u Beč?
- U nedjelju.
- Doći ću kod vas u subotu uveče. Nastavićemo razgovor - reče i
pođe kući.

Marusa se pripremala za vjenčanje. Sačinila je spisak zvanica. Roditelje nije pozvala, jer je Joža molio da ih ne zove. Planirala je skromnu svadbu, ali i za to je trebalo dosta novca. Primjećivala je da Joža uzima i troši puno para. Nije joj to bilo pravo, ali kao dobra Čehinja nije se bunila. Kad Joža dođe kući postavi mu jelo, ali on često nije „mogao" da jede pravdajući se da ga boli stomak. Imao je običaj, čim uđe u kuću, da je zagrli i da joj tepa. Govorio je: „Marusa, Marusice, lepoto-lepotice, patnjo, radosti...!" Ali u zadnje vrijeme radije je šutio.
Ona mu je pričala o pripremama za vjenčanje i reče mu da će se ono obaviti u nedjelju. Donese mu odijelo koje mu je kupila za tu priliku da ga proba.
- Lepo je - odgovori od hladno, a nije ga ni probao. Leže i okrenu se ka zidu. Marusa pokuša da ga odobrovolji. Ispruži se pored njega, uze ga za ruku u prinese je na svoj stomak.
- Neki nemirni Hrvat - reče ona.
On skloni ruku.
- Osećam velike bolove - reče on i prekrsti ruku na grudima.
Marusa ustade, spremi čaj i htjede da pozove ljekara, ali on nije
dopustio. Nije se budio do zore. Cio subotnji dan je šutio. Mislio je na Bečlijku. Marusa pomisli da je pao u neku vrstu melanholije zbog vjenčanja i upita ga da li se kaje. On odgovori da je to za njega najveličanstveniji događaj u životu.
Naveče je pošao u hotel kod Lize. Tiho je ušao u njenu sobu. Taman se spremala da legne kad se on pojavio. Imala je tijelo kao u nimfe. Bila je to jedna od najljepših Austrijanki; plavokosa, ljupkog lica i krupnih očiju. Htjede reći da je kasno stigao, ali se suzdrža. Kad su legli sva se predala. Jožino tijelo je gorjelo. Tu vatru mogla je samo da ugasi ona - Liza Spuner. Njemu se učini da je mnogo draža, ženstvenija i strastvenija od Maruse.

Vrijeme za vjenčanje je iscurilo

Te subotnje noći Marusa nije spavala. Od nervoze stomak ju je bolio, a brinula se i za Jožu, misleći da mu se nešto loše dogodilo. Stalno je ustajala i provirivala kroz prozor. Trzala bi se na svaki šum. Tako je dočekala zoru. Kad se razdani i svatovi počeše dolaziti, ona izvadi Jožino odijelo iz ormara i prebaci ga preko stolice da ga može obući čim stigne.
Nju je spremila tetka. Iako je bila premorena, vjenčanica joj je lijepo pristajala. Vrijeme vjenčanja se približavalo. Ona je stalno držala pogled uperen u dvorišnu kapiju. Vjerovala je da će njen Joža doći. Neko od svatova joj reče da ih Joža možda čeka ispred crkve, ali ona odbi takvu pomisao.
- Doći će on ovamo - samouvjereno je govorila.
Svi su bili nestrpljivi, a njoj je svaki sekund zadavao sve veći bol. Po
tko zna koji put pogleda na sat.
Vrijeme za vjenčanje je bilo prošlo. Jednostavno iscurilo je, a sa
vremenom i Jožina ljubav prema Marusi.
(Naredne subote: Bijeg iz Plzena u Beč)

Na snimku Liza ŠPUNER
www.internovine.com