Optimus Template

Marusa NOVAKOVA iz češkoga grada Čankova

Godine 1912. dvadesetogodišnji Josip BROZ obreo se iz samo njemu znanih razloga i povoda u češkom gradiću Čankov. Bio je nezadovoljan i nervozan prilikom smještaja u sobu, ne baš luksuznog hotela. Najviše je bio utučen što nije imao ni prebijene pare u džepovima. U očaju mu se javljao i strah, jer je trebalo platiti hotelski račun, a on nije znao kako i čime. Ipak je smogao snage da se istušira, obuče novo odijelo i na bijelu kušulju stavi kravatu s cvjetovima. Bez obzira na nervozu i utučenost izašao je u grad, jer zatvorenost među četiri zida hotelske sobe nije nudila nikakvo rješenje.
U Čankovu su štrajkovali radnici. Na glavnom trgu je prišao jednoj grupi, u kojoj se nalazila i zgodna Čehinja. „Drugovi, ja sam Josip Broz, diplomirani inženjer iz 'Rvatske. Došao sam u Čankov zbog posla, ali sam bez novca. Malo mi je nezgodno, ali ako mi možete pomoći".
Lijepa djevojka, s koje nije skidao pogleda, prodorno ga je gledala i napokon progovorila: „Inženjer! Mladi ste. Ja sam Marusa NOVAKOVA, učenica", predstavila se zgodna ljepotica.
„Joža", tako me zovu.
„Gospodine Joža, poslije mitinga poći ćemo do moje kuće" predložila mu je Marusa, što je prihvatio. Na sebi je osjećao Marusin pogled, ali mu nije bilo ni do čega. Razmišljao je i sam u sebi komentarisao: „Ako me zove da me nahrani, vrag odnio sve." Dvoumio se o pridruživanju obližnjoj grupi muškaraca, među kojima su dvojica bila lijepo obučeni. Od njih je očekivao eventualni spas. Iz toga razmišljanja probudi ga Marusin glas.
„Gospodine Joža, štrajk je okončan, idemo...!"
„Stanujete li daleko", pitao je?
„Kako se uzme", odgovorila je Marusa.
„Neki prevoz...taksi?"
„Ovo je mali grad. Prije ćemo stići do kuće nego do taksija."
Joža ju je pitao zašto ona štrajkuje, a ona mu je odgovorila da se štrajkačima pridružila pri povratku iz škole.
„Da ih bodrite", dade on.
"Tako nešto", odgovori ona uz osmijeh. Prije nego što je očekivao ugledao je kuću na sprat na čijem ulazu je pisalo. „Dr. Franjo NOVAKOV. Ordinacija opšte medicine. Radno vrijeme od 8 - 12 i od 16 - 20 časova."

Med za osvježenje

Na Marusino pitanje šta želi popiti Broz je odgovorio: „Imate li meda? To će me osvježiti".
Ona je umiješala žumance jajeta s kašikom meda, napunila čašu mlijekom i dobro promiješala, uz komentar kako je to vrlo zdravo, sa čime se Broz složio ispijajući servirani napitak.
„Gospodine Joža, evo vam novine, brzo se vraćam", rekla je Marusa odlazeći kod oca u ordinaciju.
Držeći novine Broz je posmatrao sobu. Njegov pogled se zadržao na polici s brojnim knjigama. Marusa se uskoro vratila s ocem.
„Na šta se žalite", upitao je muškarac u bijelom mantilu?
„Nemam para", odgovorio je Broz.
„Ja sam Marusin otac, ljekar, šta vas boli?
Marusa je stajala po strani, a Joža je odgovorio da nije bolestan. Uslijedilo je pitanje: „Zašto se došli?"
„Ja sam 'Rvat, ostao sam bez novca."
„Tata, Joža nije pacijent. On je iz Hrvatske. Ostao je bez sredstava za život. Molim te pomogni mu", umiješala se Marusa.
„Gdje vam je novac", upitao je domaćin gosta?
„Gazda nije htio da me isplati", brzo je slagao Joža.
„Pa ste našli Marusu da vas ona isplati. Napolje!", dreknuo je doktor.
Joža porebarke iskoči, sjuri se niz stepenice i nađe se na ulici.
„Tata", vrisnu Marusa. „Ja sam ga dovela!, reče i potrča za Jožom.
Skrušen i nezadovoljan išao je prema hotelu. Sva zadihana Marusa ga je stigla i stala ispred njega. Gledala ga je u tužne svijetle oči i tamno lice.
„Koji mu je vrag"? - pitao se Joža, uvrijeđen doktorovim postupkom.
„Gospodine Joža oprostite. Povrijedilo ga je to što mlad čovjek prosi", pravdala je svog oca Marusa i s Jožom produžila dalje.
„Ja ne prosim. Počeću da radim...imaću. Vratio bih mu...", govorio je Joža, isprekidano i bijesan zbog poniženja. „Osvetiću mu se!", ponavljao je u sebi.
„Joža, znam da vam je teško. Sve ću učinti da vam pomognem! S tim riječima na Marusinim usnama ušli su u Jožinu hotelsku sobu.

„Marusa, vaš otac puno zarađuje. Vi znate gdje ostavlja novac...! Neće ni primijetiti", počeo ju je Joža nagovarati kako da ga snabdije novcem.
„Kakva pomisao, Joža?", ljutito i razočarano je reagovala Marusa.
„Marusa, nisam pretjerao. Ja sam ovdje stranac. U vama sam našao oslonac. Vi ste mi dragi. Ja bih vam prišao i u nekoj drugoj situaciji: recimo u plesnoj dvorani, bibilioteci, na mitingu. Dopali ste mi se. Stid me što sam vas sreo kad nemam para. Razumijete me."
„Grozno! Dala bih sve da to nisam čula", reče Marusa odlazeći.
Putujući vozom za Čankov Broz je upoznao bogatu i otmjenu damu po imenu Klara. Procjenjujući da su se kroz razgovor zbiližili i od nje je tražio novac. Odgovorila je jednom riječju: „Grozno!" Sjećajući se toga progunđao je: „Ovdje u Čankovu svi se samo groze." Prije nego što je zaspao, u hotelskoj sobi, grozničavo je razmišljao o gospođi iz voza i zaključio: „Opet ću joj se obratiti za pomoć, kao i fabričkom sindikatu."
Njegova čankovska poznanica Marusa bila je ljuta na oca, a Joža joj nije silazio s uma. Očito, zaljubljena na prvi pogled zaključila je: „ Ljepšeg mladića još nisam srela." U životu još nije osjetila pravu ljubav i neodoljivo je željela da prvo ljubavno i seksualno iskustvo doživi baš s njim. Oko ponoći, kada su svi zaspali, prikrala se očevoj kasi. Uzela je poveći iznos novca, stavila ga u knjigu i zaspala. Prolazeći pored hotela ka školi, sutradan u jutro, zaljubljenim očima je gledala u Jožin hotelski prozor.
Broz se to jutro probudio rano, obukao najljepše odijelo koje je imao, nalickao se i zaputio ka Metalnoj fabrici. Odmah je dobio zaposlenje, a iza toga zatražio i sindikalnu pozajmicu, ali ju nije dobio. Nije mu se radilo. Slagao je da ga od neuhranjenosti bole grudi i vratio se u grad. Vraćajući se iz škole Marusa ga je srela i sva ustreptala prišla mu. Uočila je da nije raspoložen i upitno je rekla: „Joža, nešto ste neraspoloženi?" Nevoljko je progunđao: „Jeste li vidjeli šta mi napravi vaš otac?" Na to mu je Marusa molećivo odgovorila: „Gospodine odvedite me u hotel!" Izražavajući svoj bijedan položaj Joža je dodao: „Nisam platio sobu. Ako me spaze...!" Marusa je na to strogo i gotovo naredbodavno odbrusila: „Povedite me!" Kada su ušli u sobu Broz je iz svog kofera izvadio bocu pića i počeo piti, nudeći i Marusu, što je ona odbila. Zaljubljeno ga gledajući promrsila je. „Gospodine Joža, trenutno vas ništa ne uzbuđuje." Slijedio je ironičan odgovor: „A vas, Marusa, šta vas uzbuđuje. Vas život obasjava." Pomislila je da ga napusti, a on kao da je to predosjetio mrzovoljno reče da je nervozan i zamolio je da mu oprosti što je nesmotren. Te riječi su Marusu smirile. Ustala je s kreveta, iz knjige izvadila svežanj novčanica i pružila mu ga. Gledajući u novac Broz je bio opijen srećom, a zatim brzo dodao: „Marusa, upamti; ako se budem ženio, a prirodno je da hoću, onda ću prvo zaprositi tebe."

Moći prema ženama

„Zagrli me", reče mu Marusa i pripi se uz njega. Nikada nije osjetila potrebu za muškarcem kao tada. Čim je osjetio njenu gipkost i vrelinu Joža se uzbudio. Ljubio ju je nježno, strasno i sve se više užicima prepuštao. „Kako lijepo umiješ", buncala je Marusa. „Iskusan si. Joža biću samo tvoja"
Joža nije ni znao da je od svih vrsta užitaka u njemu najsuroviji onaj u moći prema ženama. A osjetio je to nejasno, kako je u knjizi „Ljubavi Josipa Broza" zapisao Filip RADULOVIĆ, kad je po drugi put počeo maziti Marusu. Od novca koji mu je dala Marusa kupio je najljepše odijelo i lulu. Obukao ga je i pošao na posao. U fabrici su mu se ostali radnici podsmjehivali, a on je na to rekao: „U 'Rvatskoj se teško živi. Austrougarska monarhija sve uzima." Od radnika je pozajmljivao novac, ali se sa njima nije družio. Zalazio je u biblioteke i dosta čitao. S Marusom se viđao skoro svaki dan. Uživajuću u njenoj putenosti i mladom tijelu počeo ju je smatrati svojom ličnom svojinom. Prilikom jednog susreta počeo joj je pričati o sebi: „Ja sam imao nesrećno djetinjstvo. Sa ocem nisam mogao podijeliti nikakvu nadu, niti san...! Osjećao sam i osjećam potrebu da nadoknadim izgubljeno, da iskoristim ono što je lijepo, da lijepo živim. Razumiješ šta hoću da kažem?"
„Slabo, ljubavi moja", Marusa je iskreno odgovorila.
Pred njegovim očima navirala su sjećanja na Kumrovec, strogost majke Marije Broz, Sisak..., opsjednutost za boljim životom.
(Naredne subote: Bijeg poznanici iz voza )
www.internovine.com